SJENA POD JASTUKOM
/ Šapat vječnog djeteta/
Noć u našoj obiteljskoj kući nikada nije bila samo odsutnost svjetla. Bila je to gusta, baršunasta tvar koja bi se uvukla u kutove soba čim bi sunce utonulo u polja iza horizonta. Za moje roditelje, noć je značila počinak, mehaniku disanja koja bi se polako ujednačila u susjednoj sobi, pretvarajući dom u oazu mira. No za mene, noć je bila jedino vrijeme kada je svijet zapravo postajao stvaran.
Skrivala sam baterijsku svjetiljku ispod jastuka kao ukradeni dragulj. Osjećala bih njezinu hladnu, metalnu teksturu kroz pamučnu navlaku, čekajući taj sakralni trenutak tišine. Kada bi se disanje mojih ukućana pretvorilo u tihi, ritmični šum mora, izvukla bih svoju prvu tajnu. Knjige nisu bile samo papir i crnilo. Bile su to luke u koje sam pristajala bježeći od sutrašnjice. Bježala sam od školskih klupa koje su mirisale na kredu i tjeskobu, od dječjih igara u kojima se nikada nisam snalazila, od vike i galame koju nisam voljela. Pod mojim pokrivačem, u malenom krugu žućkastog svjetla, gradila sam moj svijet riječi.
Ta djevojčica, ta mala verzija mene koja je drhtala od uzbuđenja dok su joj prsti klizili preko hrapavih stranica, nije čitala da bi naučila lekcije. Čitala je da bi preživjela. U tim sam pričama pronalazila ljude koji su nosili terete slične mome, ali su ih znali pretvoriti u poeziju. Postojala je neka neopisiva utjeha u spoznaji da tuga može biti lijepa na papiru, da bol može imati ritam i boju.
Pronalazila sam likove koji su osjećali ono što ja nisam znala imenovati — tu čudnu, lebdeću prazninu u prsima, čežnju za mjestima na kojima nikada nisam bila. Oni su ljubili, gubili i, što je najvažnije, ustajali. Gledajući te zapise, shvatila sam veliku istinu - no što je zapisano, to je stvarno. Ako je netko drugi prošao kroz tu oluju i ostavio trag tintom, značilo je da nisam sama u svom malom čamcu usred nepreglednog oceana.
Godine su prolazile, a ja sam rasla između korica. Svaki pročitani roman bio je jedan sloj moje kože, svaka pjesma jedan otkucaj srca. Moja je soba postajala pretijesna za sve svjetove koje sam udomila. Baterijska svjetiljka je s vremenom oslabjela, njezine su baterije iscurile poput pješčanog sata, ali glad za onostranim samo je rasla. Postala sam arhitektica vlastite nutrine, gradeći mostove između onoga što se vidi i onoga što se samo naslućuje u tišini između dva poglavlja.
Danas, u svijetu koji zahtijeva brzinu i buku, ja i dalje biram noć. Baterijsku svjetiljku zamijenila je elegantna lampa uz krevet, čiji sjaj pada na stranice s istom onom nježnošću kojom je nekada sjala moja mala svjetiljka. Ritual je ostao nepromijenjen, gotovo religiozan u svojoj dosljednosti.
No, događa se nešto neobično. Ponekad, dok sjedim utonula u mekoću naslonjača, u onoj apsolutnoj tišini koja nastupa između dva poglavlja — kada se radnja smiri, a likovi zadrže dah — osjetim prisutnost. Osjetim kako pored mene netko diše. To nije duh u klasičnom smislu, već jeka. To je ona djevojčica iz prošlosti, s prstima umrljanim od tinte i velikim očima punim zvijezda.
Ona sjedi tu, na rubu mog kreveta, zadovoljna što je nisam iznevjerila. Osjećam njezinu sigurnost, njezinu mirnoću. Ona je kod kuće. U tom mističnom trenutku, granica između prošlosti i sadašnjosti se rastapa. Vidim kako se njezina prozirna ruka pruža prema mojoj, tražeći potvrdu da su priče još uvijek žive i da je poezija zauvijek dio bića. I dok gasim lampu, soba ne ostaje u mraku. U kutu oka još uvijek titra onaj mali, prkosni snop svjetlosti iz 1980-ih, osvjetljavajući put nekoj novoj tajni koja tek treba biti zapisana.
Mi nismo samo tijela, mi smo zbroj svih stranica koje smo ikada okrenuli, vječno budni u potrazi za smislom koji se skriva u sjeni ispod jastuka.
__________________
zapis na rubu loma/ STOME TIŠINE - Maja Šiprak