Svileni vez samoće i sidrište
/Ti znaš..../
U ovoj bjelini papira, koja me podsjeća na neispisane zidove mojih zagrebačkih soba i hladne sisačke pločnike, pokušavam uloviti odjeke onoga što nazivam svojim imperativima, pišući iznutra, iz onog krhkog prostora gdje se sjećanje dodiruje s čežnjom, onako kako se u suton dodiruju nebo i more – nejasno, bolno i neraskidivo. Moja je prva žudnja povjerenje.
Ono nije tek riječ, već tišina u kojoj se dvoje ljudi prepoznaje bez straha od oštrih rubova tuđeg bića, poput stare, dragocjene svile koju smo naslijedili iz nekog drugog vremena – meka pod prstima, ali jednom razderana, nikada više ne zacjeljuje istim nitima.
Težim za tom sigurnošću koja ne traži dokaze, za onim stanjem u kojem mogu sklopiti oči i znati da je tlo pod mojim nogama čvrsto, dok se istovremeno u te pore postojanja uvlači prožimanje prisutnosti, ona neopipljiva tvar koja nalikuje mirisu kiše na koži nakon duge suše.
Ne govorim o pukom boravku u istoj prostoriji, o fizičkoj blizini koja je često najusamljenije mjesto na svijetu, već o prisutnosti koja ostaje u sobi i kad osoba ode, kao eho neizgovorene misli ili sjena na zidu koja grije poput rijetkog zimskog sunca što se probija kroz rolete mojih sjećanja.
U tom fluidnom prostoru moje poštovanje stoji kao tiha arhitektura, onaj nevidljivi okvir koji drži naš odnos da se ne uruši pod teretom svakodnevice, jer poštovati znači vidjeti drugoga u njegovoj potpunoj, ponekad i neugodnoj istini, bez pokušaja da ga prepravim prema vlastitoj mjeri.
To je slavljenje tuđe autonomije kao najsvetijeg hrama.
Bez tog uvažavanja svaka je ljubav tek krletka, a ja sam oduvijek bježala od krletki, tražeći u posvećenosti svoje konačno sidro. U svijetu koji se ubrzano troši, gdje su odnosi postali roba s rokom trajanja, moja žudnja za posvećenošću djeluje gotovo staromodno, poput pisama pisanih nalivperom, jer ona je odluka da se ostane i onda kada svjetla utihnu, namjera da se gradi kamen po kamen usprkos vjetrovima.
Sve ovo što napisah moja je unutarnja geografija, tanka nit razapeta između onoga što jesam i onoga što bih mogla biti, titrajući poput plamena svijeće na propuhu u vječnoj potrazi za nekim tko će me prepoznati u mojoj najdubljoj, drhtavoj suštini.
No, tamo gdje prestaju riječi, počinje plava ura duha, onaj neizrecivi prostor gdje se povjerenje pretvara u beskrajno more, a posvećenost u sazviježđe koje ne nestaje.
Osjećam kako se granice mog bića rastaču u toj mističnoj tišini, gdje se prisutnost više ne mjeri satima, već titrajima svjetlosti koja dolazi iz nekog nevidljivog izvora.
To je onaj trenutak kada duša, oslobođena težine tijela, prepoznaje svoj odraz u drugome ne kao sliku, već kao zajednički dah, kao molitvu šapnutu u uho vječnosti.
Sve što tražim zapravo je to... postati prozirna, stopiti se s onim što je neprolazno, i nestati u zagrljaju koji nema ni početka ni kraja, tamo gdje smo samo svjetlost koja se uči ljubiti.
_____
Zapis na rubu loma/ STOME TISINE - Maja Šiprak