SMARAGDNI VEZ NEVIDLJIVOG
/ Tamo gdje srce bdije /
U tišini koja prethodi prvom dahu i u praznini koja ostaje nakon posljednjeg otkucaja srca, krije se istina koju oko, u svojoj pohlepi za oblicima, nikada ne može dokučiti.
Svijet u kojem obitavamo postao je bučan sajam vidljivosti, blještava pozornica na kojoj se biće mjeri odrazom u zrcalu, dok ono istinski bitno ona sakrivena, pulsirajuća srž ljubavi, strpljivo čeka u zavjetrini osjetila, tamo gdje prestaje materija, a počinje slutnja.
Ljubav najsuptilnija od svih sila, nikada ne stanuje u onome što se može prstom pokazati ili riječju uokviriti ma kako vješti bili.
Ona nije u sjaju nakita, niti u velikim, bučnim zakletvama pod svjetlima reflektora.
Njezino je kraljevstvo u nevidljivom tkanju između dva pogleda koja se slučajno susretnu, u onoj drhtavoj tišini koja nastupa kada se duše prepoznaju bez glasa.
Vidjeti srcem znači prodrijeti kroz fasadu svakodnevice i dotaknuti onu nevidljivu nit koja nas veže za drugo biće — nit koja se ne vidi, ali koja jedina drži čitave svemire da se ne uruše u ponor otuđenosti.
Istinska je ljubav sakrivena u dahu koji zastaje, u onom neizgovorenom "tu sam" koje odjekuje jače od bilo kojeg krika, u svetosti dodira koji ne traži posjedovanje, već nudi utočište.
Jer ono što oko vidi samo je ljuska, krhki oklop podložan zubu vremena. Oko vidi bore, vidi umor i sjedine, ali srce prodire dublje, u prostore gdje vrijeme ne postoji, nalazeći vječni plamen u onome što je svijetu nebitno. Najdublje emocije su poput podzemnih rijeka.
One ne traže sunce da bi postojale, one natapaju naše biće iznutra, dajući mu snagu da opstane u pustinji površnosti.
Ljubav je onaj mistični miris ruže koji ostaje u zraku dugo nakon što latice uvenu i nestanu s vidika.
Ona je nevidljiva arhitektura naših života, kruna koju nosimo unutra, neviđena od prolaznika, a ipak teža i sjajnija od svake zemaljske krune.
A na samom rubu tog razumijevanja, gdje se emocija rastače u čisto bivanje, dotičemo vrhovnu tajnu skrivenoga.
Možda je cijeli ovaj vidljivi svijet samo sjenka, varka bačena pred naše zjenice kako bi se iskušala naša sposobnost da volimo ono što ne možemo dotaknuti.
Istinska je ljubav, u svojoj srži, mistični susret s beskrajem.
Ona je onaj tihi, nečujni šapat svemira koji nam poručuje da smo oduvijek bili dio Jednog.
Kada se jednom ugase sva svjetla i kada se sklope umorne oči, ostat će samo ono nevidljivo, težina nečije prisutnosti u zraku, trag ljubavi koji kao miris tamjana lebdi nad ruševinama vremena.
U tom nevidljivom zagrljaju, gdje se gubi granica između ja i ti, čovjek konačno prestaje tražiti istinu očima i postaje istina sama, iščezavajući u svjetlosti koja ne dolazi izvana, već izvire iz vječnog, skrivenog vrela srca.
_____________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak