MODRI VEZ JAVE I SNA
Postoje susreti koji ne pripadaju kronologiji naših običnih dana, već nekoj drugoj, zaboravljenoj mapi postojanja.
Oni nerijetko dolaze kao slučajan sudar u gomili ili pak kao tiha, neminovna plima koja nas zatiče nespremne, a opet, u dubini bića, oduvijek očekivane.
Tvoj azurni pogled dočekao je moj olujni, na drugom kraju neobične, nerazumljivo lude čežnje, negdje u bespuću vremena gdje su naša imena odavno upisana.
Promatrao si me načinom kojim se osjećaju stare duše, kad pogled u pogled uroni i osjećala sam te svjesna da su to oči koje poznajem gotovo kao svoje.
Imena su toliko nebitna, prepoznao si me ne po onome što smo postali u ovom životu, već po nekom zajedničkom ritmu disanja koji je odjekivao iz daleka.
Bilo je to sjećanje na nešto što se još nije dogodilo, sjećanje na prostore u kojima smo možda bili svjetlost ili sjena, ali nikada stranci.
Pitala sam se, dok je tišina između nas rasla poput zida i mosta istovremeno, kakav je to plan života koji nas je bacio u ovaj trenutak. Koja je metafora našeg susreta?
Možda smo tek crtice u nekom većem rukopisu koji ne znamo pročitati. Možda smo se sreli da bismo se podsjetili na vlastite dubine koje smo u potrazi za sigurnošću zakopali ispod svakodnevice.
Ne znam što život nosi, ni kamo vode ovi tragovi u pijesku koje ostavljamo dok koračamo jedno drugome ususret.
Osjećam samo tu težinu i lakoću prisutnosti, tu drhtavu nit koja nas veže, a koju ni vrijeme ni zaborav ne mogu sasvim istanjiti.
Svijet oko nas se osipa, nestaje u magli uobičajenih razgovora, a mi ostajemo stajati u vakuumu između onoga što smo bili i onoga što bismo mogli postati.
Naši su pogledi postali ogledala u kojima se ne vidi lice, već povijest svih onih šutnji koje smo nakupljali godinama.
To je ta sofisticirana tuga prepoznavanja i saznanje da smo se našli u trenutku kada je sve već prekasno i istovremeno sasvim na vrijeme.
Na kraju, ostaje samo miris kiše koja tek treba pasti i ono nešto što se ne predaje jeziku.
U tom misticizmu nedorečenog, ja zatvaram oči i vidim nas kao dvije kapi kiše, koje se spajaju u beskonačnosti, tamo gdje se azur utapa u oluji, a vrijeme prestaje biti mjera.
Jer, mi nismo samo osobe koje su se srele, mi smo odjek prastarog krika i veoma tihi šapat vječnosti koji se na trenutak materijalizirao u prolazu, ostavljajući iza sebe samo miris jantara i neizbrisiv trag na koži duše.
Ponoć na balkonu gdje pišem o nama polako nestaje, a ja ostajem sama s tvojim pogledom koji više nije samo tvoj, već je postao moj dom u ovom stranom svijetu.
_____________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak