PONIRANJE
U labirintu postojanja, gdje se glasovi svijeta miješaju u neprekidni šum prolaznosti, često zaboravljam da jedini istinski koraci koje koračam nisu oni po prašnjavim cestama, već oni koji vode unutra nas samih.
Svijet nudi privide, šarene maske i uloge koje bih trebao igrati, no u suton svakog dana, kada se zrcala zamagle od daha mojih čežnji, ostajem samo ja – ogoljena, uplašena i beskrajna.
Shvaćam, s dubokom i gotovo bolnom jasnoćom, da se u ovom velikom tkanju života može izgubiti samo ono što ionako nikada nije bilo moje.
Sve lažno što je posuđeno od tuđih očekivanja, otpada s mene poput suha lišća, ostavljajući prostor za jedini odnos koji doista pulsira vječnošću - onaj sa samim sobom.
Putovanje u vlastito biće tiho je poniranje u dubinu vlastitog jezera, tamo gdje je voda najmirnija i najčišća.
Da bih upoznala onoga tko stanuje u mojim tišinama, moram naučiti milovati samoću, prihvatiti je ne kao prazninu, već kao plodnu zemlju iz koje jedino može niknuti cvijet samospoznaje.
U tom svetom prostoru bivanja nasamo, prestajem biti stranac u vlastitom tijelu. Otkrivam da je poznavanje sebe početak svake mudrosti – ne one knjiške, suhe i hladne, već mudrosti srca koja zna da su sve vanjske bitke samo odjeci onih koje vodim u sebi.
Moja je unutarnja sloboda krhki plamen koji samo ja mogu raspiriti ili ugasiti.
Ona je dar koji si pružam svakim udahom u kojem prihvaćam svoju nesavršenost kao najljepši dio svoje priče.
Na kraju, kad se sve sjene povuku, shvaćam da moj život nije ništa drugo doli poetski hod po stazi samospoznaje, vječni povratak kući kojoj nikada nisam prestala težiti, dok u rukama držim ključeve vlastite slobode i mira.
________________
Zapis na rubu loma/ STOME TIŠINE- Maja Šiprak