SRŽ NEVIDLJIVOG
/Zapis o bliskosti/
Bliskost nije slučajnost, ona je svjesno ogoljavanje, povjerenje i izgaranje sa osobom prema kojoj osjećas i gradiš tu i takvu emociju.
I dok cijeli svijet žudi za tim svetim gralom pripadanja, većina tek dotiče njegov hladni rub, ostajući zatočena u predvorjima ljubavi.
Ljudi kroče kroz godine kao kroz gustu maglu, živeći život po inerciji, po onoj turobnoj navici koja umrtvljuje osjetila.
Biskost nije utjeha, ona je posvećenost, to je odluka da se u onom drugom ne traži tek ogledalo vlastitih potreba, već da se postane supatnik u postojanju.
To prožimanje je tkivo života, jedina čvrsta nit u svijetu koji se rastače pod pritiskom banalnosti.
Dok se većina zadovoljava sjenama na zidu, dvoje posvećenih vezu svoju nit zivota , a temelji su položeni u onoj tišini koja više ne plaši, jer je ispunjena prepoznavanjem.
U toj alkemiji duša, svaki pokret postaje simbol, a svaki uzdah dio zajedničke molitve.
Hrrabrost je biti tako ogoljen, ne samo tijelom, već onom strašnom, unutarnjom bjelinom koja ne trpi laž.
Navika je ubojica čuda, ona pretvara dvoje ljudi u cimere u istom vremenu, ali posvećenost ih pretvara u suputnike kroz vječnost. Bez tog dubokog poniranja u onog drugog, čovjek ostaje tek sjenka u pustinji ogledala, vječni lutalica koji se boji vlastitog odraza.
Bliskost, taj rijedak dar, jedina je vrijednost koja preživljava brodolom vremena.
Ona je mekoća koja ublažava padove i jedini istinski dom koji ne ovisi o ciglama i krovu, već o titraju između dva bića koja su zaboravila gdje završava jedno, a počinje drugo.
A kada se jednom, u suton zastori vremena napokon spuste i osjetila utihnu kao umorne ptice, ostaje samo ta nit.
Ona se tada više ne doima kao ljudska spona, već kao svjetlosni most bačen preko ponora ništavila. U tom završnom, mističom trenu bliskost prestaje biti napor i postaje čista prisutnost.
Više nema tebe i mene. Postoji samo mliječna staza zajedničkog bitka koja se ulijeva u praiskonsko Jedno.
Tamo, u srcu tišine, dvoje postaju vječni šapat unutar Svjetla, tamo gdje ljubav više nije čin, već samo disanje samoga Boga, vječni titraj koji drži zvijezde na okupu.
Jedino to ima smisla... sve ostalo pristajanje je na manje.
______
Zapis na rubu loma STOME TIŠINE, Maja Šiprak