U TVOJIM ZJENICAMA
Postoje tijela koja prolaze kroz nas kao pijesak kroz prste, ostavljajući tek suhi trag zaborava.
No, tvoj pogled... taj neizbrisivi otisak u prolazu , ostao je u meni poput stare fotografije koja ne blijedi pod zubom vremena.
Pisati o tome znači priznavati poraz pred sjećanjem.
Tek sada, u ovoj sobi koja miriše na osamu i neizgovorene rečenice, razumijem..... nisam ja voljela samo tebe.
Ja sam, kroz tvoje oči, prvi put zavoljela onu sebe koju sam godinama sakrivala od svijeta.
Tvoji poljupci su bili tihe plime, koje oživljavaju svaki atom tijela.
Silazili su niz moj vrat kao da traže davno izgubljene gradove u mojim porama, naseljavajući praznine koje sam smatrala nedodirljivima i vječnima.
Mjerili smo osjecaje dubinom ponora u koji smo zajedno skočili. Gledao si me mimo mojih ožiljaka, mimo umora i maski koje žene nose kao marame , gledajući u meni ono što je ostalo neokaljano i živo.
Naučila sam živjeti na način da mi ne nedostaješ.
Nedostaje mi ona žena koja sam bila dok si me ti oblikovao svojom nježnošću.
Ostavio si mi mir u grudima i svetu tišinu nakon dodira razmazanih po tijelu, verziju mene koju više nigdje ne mogu pronaći.
To najtiša od svih istina.
Promijenio si me ne riječima, već milošću kojom si dopustio da budem samo ja – dovoljna, bez straha i bez obrane.
I to je ono najvrijednije sto sam baštinila od nas.
____
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @ Maja Šiprak