TESTAMENT NEVIDLJIVIH NITI
Istina je ogledalo koje ne poljepšava uvijek!
Ono ne laska, ono ne popravlja bore na duši niti briše sjene ispod očiju koje su predugo gledale u prazno.
Stojim pred staklom i vidim nepoznatu ženu koja nosi moje ime, biće koje se pokušava uklopiti u pejzaž izrezan po mjeri onih koji ne postavljaju pitanja.
Oduvijek sam bila od onih koji zapinju za rubove, čiji korak kaska za općim maršem, čija je neshvaćenost postala jedina domovina u kojoj se osjećam svojom.
To ogledalo ne poljepšava, ono samo svjedoči o krhkosti koju pokušavam sakriti ispod teških kaputa svakodnevice.
Nešto tu ne valja, duboko i nepopravljivo.
Osjećam to u zraku prije kiše, u tišini nakon mnogo poruka koje zapravo ništa nisu rekle.
Svijet je postao golemo polje izgubljenog smisla.
Imali smo svete šapate intuicije, unutarnje mape srca koje su nas vodile prema toplini onog drugog.
Imali smo nevidljive niti, tkanje snova koje je trebalo uobličiti našu prisutnost u vječnost.
No, te su se niti zamrsile u mraku, potrgane rukama žurbe i sada, umjesto hramova bliskosti, podižemo samo sjenovita skloništa boli.
U njima se tišine dodiruju, ali se duše ne susretnu.
Matematika našeg postojanja ostaje okrutna, deset suza za svaki ukradeni osmijeh.
To je danak koji plaćamo jer smo zaboravili kako se tka išta osim gudura usamljenosti i samoće.
Hodamo kroz ovaj otužni svijet kao po tankom ledu, pazeći da ne budemo preglasni, jer krik tuđe tuge ovdje se smatra nepristojnim.
Neshvaćenost je onaj tihi eho u napuštenom vrtu, onaj osjećaj da nam je darovano krilo da dosegnemo plavetnilo, a ipak smo izabrali ostati u tami vlastitih strahova, slažući kamen na kamen u kule odvojenosti.
Ipak, negdje u tom istom ogledalu, iza slojeva sjete i neshvaćenosti, titra jedna neugasla iskra.
To je mistična nada koja ne treba dokaze, koja sanja usprkos svemu.
Ona još uvijek, u tišini, ispisuje nevidljive stihove o maloj kući skrivenoj u divljem cvijeću, o krovu koji miriše na kišu i dom koji ne poznaje okove i zadane okvire. Ali ne danas, danas si dopuštam biti sjetna i tužna. Sutra... sutra ću sanjati u bojama.
O bojama istinske ljubavi koja ne traži da se uklopimo, već nas prima upravo onakve kakvi jesmo - rascvjetane i ranjene. Negdje, u dubini tog ogledala, ja još uvijek vidim taj vrt, tu blagost koja čeka, i pružam ruku prema onoj nevidljivoj niti koja unatoč svemu još uvijek veže pogled za svjetlost, ako je pogled dovoljno snen.
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak
