SVILA NESPOKOJA
U pukotini zida
drhti zlato na tankoj liniji jutra
i kapa kao med kroz prste
pretvarajući tamnicu u srebrnu čahuru.
Iz svjetlosti izrasta tijelo,
kao stara violina koja puca
pod naponom tišine
ne gubeći ton
zvuk je čist
i titra u praznom prostoru
dok se rebra otvaraju kao krila
željna neba koje se kroz pukotinu zida
uselilo u sobu.
Dodir koji nedostaje toplina je na kapcima
krv više ne teče kroz mrak
već hrani korijen nevidljive šume
što niče iz rastočenog mesa,
jer srce je dlan otvoren prema izvoru
gdje samoća prestaje biti kavez
i postaje more.
Iza ruba kože
meso se pretvara u prašinu
i briše granicu između daha i vjetra
u zjenicama mi cvjeta bijeli cvijet
hranjen neizrečenim mislima.
Tko to kuca s druge strane tišine?
koraci mi odjekuju u tuđem snu,
a ja stojim kao knjiga pisana nepoznatim pismom
u iščekivanju onog koji će ju znati čitati ..
STOME TIŠINE/ Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak
