OGOLJENOST
Više ne brojim korake po tuđim mapama,
niti pitam vjetar kamo nosi moj prah.
Godine ostaju zamnom
zaboravljene u magli
i ljušte se kao stara koža.
U dubini dlana, gdje linije ispisuju sudbinu,
počiva jedan biser – sadašnjost
težak od svjetlosti
i čist od sumnji.
Postadoh stijena što more prima bez otpora.
Neka me plavi,
neka me brusi,
sve dok ne ostanem ono što jesam
krik koji je postao tišina,
i strah koji se napokon,
pretvorio u mir.
Svijet više nije kavez
i dok se dani rasipaju kao pijesak,
znam... jedino je vrijedno
ono što se ne može zadržati,
već potpuno
do kraja,
proživjeti.
-----
STOME TIŠINE/ Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak