STAKLENA VRATA
Zidovi su dugo bili granice kože
godinama sam slagala sate kao rublje u ormar,
pod konac,
bez mirisa tuđeg daha
sama
u prozirnoj krletki navika
a onda titraj na staklu ekrana
plava svjetlost
daleka anatomija tvojeg bića
napisana riječ
kratka kao dah,
otvorila je sobu u kojoj nitko ne boravi
srećemo se na istim trgovima
udišemo isti zrak,
ali tvoja je šutnja zid
gledam te
ćutim te
čovjek si s bremenom na leđima,
nečijeg tuđeg umora
čvor koji se ne raspliće
ali te guši
energetski krug je toliko napet
između tvog „ostajem“ i mog „čekam te“
tamo si negdje
zatvoren u okvir koji više ne pristaje tvojoj slici
a ja
ja sam se vezala za tvoju sjenu,
za onaj dio tebe koji
zrači bezvremenskim pripadanjem
dok tvoje tijelo pripada nekoj drugoj tišini
nada je oštra kao krhotina ogledala
boli tvoja nesloboda
dom koji ti je tamnica,
dok ja u svojoj slobodi
postajem tvoj najvjerniji talac
