IZMEĐU VULKANA I TIŠINE
Postoji prostor između njih, nalik gustoj, treperavoj tišini što ostaje nakon što se ugasi svijeća, a dim se još uvijek povija u plesnim figurama iznad fitilja.
Jedno drugom dogodili su se usred vreve, u okruženju ljudi koji u gladnom redu čekaju svoju okrijepu, nesvjesni da se u istom trenutku, u onom nevidljivom prostoru između dva pogleda, dogodilo nešto, sto se ne događa baš svaki dan.
Lavinia i Boris.
Dvije duše koje su se u buci prepoznale s onom zastrašujućom jasnoćom kojom munja propara nebo, kao da su oduvijek bili jedno, davno razdvojeno u nekom drugom vremenu.
Kao alkemičari nevidljivog, shvatili su trenutak u kojem im je Nebo u dlanove spustilo dar, dodajući prstohvate slutnje i onu tešku, opojnu sol uzajamnog prepoznavanja.
Sve je u njima stvoreno, a ipak , pred njima je procjep nevidljivog spokoja i prisutnog nemira.
Kad je Boris prvi put ugledao Laviniu, zatreperio je poput svijeće koja se naglo zanjiše na propuhu kada se teška, davno zatvorena vrata iznenada otvore.
Uronio je u njene duboke oči boje šumskog meda, u kojima se krila snaga koja tek čeka da se oslobodi.
U tom treptaju, sav njegov dotadašnji svijet postao je porozan.
Boris nije tražio avanturu, avanture su prolazne, bučne i plitke – a on je u Lavinii prepoznao nešto što ga je tihom silinom vuklo da ju pogleda iznova i iznova. Svaki dan tražio je njene oči.
Izabrao ju je a da ni sam nije znao čime, ni kako, bio je to instinkt duše koja prepoznaje svoju polovicu.
Stoji razapet između plime njezina žara koji ga zove i vjetrova koji ga drže uz obalu na kojoj ga prizemljuju izrečene riječi….
U njegovim očima titra nemir, ako ne učini ništa, ako ne prekorači prag, zauvijek će odustati od samoga sebe.
Zna da život nema reprizu, zna da je ovo nešto čemu mnogi teže ali ne dožive. Ipak, neizvjesnost ga tjera da pristane na manje, da traži utočište u poznatom dok u sebi nosi teret spoznaje da je pronašao biće koje je dio njega samoga.
Hoće li konačno izgovoriti "tu sam" i ostati, ili će vječno zapeti u procijepu vremena, razapet između spokojne navike i nemira koji ga izjeda?
To pitanje visi u zraku poput oštrice, dok Lavinia s druge strane čežnje naprosto postoji i smiješkom mu zapravo sve poručuje.
Ona živi u središtu vlastitog bića, kao sunce oko kojeg kruže dani.
Njezina radost nije ovisna o pristanku.
Ona je plamen koji ne traži dopuštenje da svijetli.
Raduje se svakom novom svitanju, pušta da je život iznenadi svojim nenadanim ritmovima, okrnjena, ali radosna u svojoj suštini.
I što je najvažnije, iscijeljena od bremena prošlosti.
Osjeća Borisa silinom koja bi mogla pomaknuti planine, ali se ne rasipa u mrvice.
Ona je dubina koja odbija plićake.
Želi ga beskrajno i zauvijek, ali... uvijek postoji taj ali...
Nevidljivi procjep između njih nije kazna. On je čuvar njihove intime.
Dok Boris gubi dah u svojoj neodlučnosti, dok odvaguje između onoga što mora i onoga što bi htio, Lavinia čeka, ali ne u očaju, već u strpljivom miru žene koja zna svoju vrijednost.
Neka se miris te čežnje širi prostorom, sve dok se u toj slatko-gorkoj tišini ne istopi sve ono što ih dijeli.
Kako će dalje život teći za njih… isti, a potpuno drugačiji.
Možda je rješenje u tome da svjesno odustanu od snova, želja i čežnji.
Pokoriti se trenutku, ili za vječnost znati da su imali nešto sto nije od ovoga svijeta, misli su koje oboje promišljaju u svojim trenutcima samoće.
Ostaje li on zarobljen u krhkom miru svojih sjena, ili će jednom, bez riječi smoći snage i prekinuti začarani krug u kojem samo gubi…
Odgovor ostaje zakopan u onom istom prostoru gdje su se prvi put sreli, u tišini koja još uvijek čeka, lebdeći negdje između biti i ne biti, između svega što je rečeno i onoga što se nikada neće izgovoriti.
Ah, život se ponekad surovo i čarobno poigra svime za što smo mislili da nam je sveto.
Zapisi na rubu loma - STOME TIŠINE @ Maja Šiprak
