SVITANJE U RANI
Tamo gdje prestaje jeka tuđih glasova i gdje se rastače teška magla tuđih očekivanja, započinje onaj najtiši, a najvažniji rad... ponovno rađanje vlastitog bića iz pepela zaborava.
Čovjek je jedino stvorenje sposobno istodobno nositi duboke brazde i biti ruka koja te brazde iscjeljuje, biti krhotina ogledala i oko koje u toj krhotini vidi čitavo nebo.
Kada prsti, još teški od umora, krenu previjati ozljede koje su ostale nevidljive svijetu, mi ne obnavljamo samo snagu, mi ispisujemo novu povelju o vlastitoj opstojnosti.
Taj proces nije ni brz ni blještav već nalikuje strpljivom, gotovo neprimjetnom rastu mahovine preko oštrog kamena, onom tajnom pretvaranju grubosti u mekoću, a krika u mirni, ujednačeni ritam disanja.
Sva utočišta u koja bježimo između korica knjiga, u frekvencije melodija ili u titravu svjetlost celuloida – nisu puko bježanje, već svjesno hodočašće prema onim dijelovima sebe koji su se putem zagubili.
U tišini sobe, događa se plemenita preobrazba samoće u osamu, a nemoći u suverenu moć samilosti prema sebi.
Pravo prosvjetljenje ne dolazi iznenada, već kroz sitne, svakodnevne pobjede nad inercijom očaja.
Ono je u koraku koji se usudi biti učinjen unatoč težini prošlosti. Spoznaja da je spasitelj kojeg smo čekali zapravo onaj odraz u ogledalu, donosi istodobno i teret i beskrajnu slobodu.
Jer onaj tko je sam sebi pružio ruku u ponoru, više nikada ne može biti istinski poražen.
A na samom rubu tog iscijeljenog mraka, tamo gdje se dah spaja s vječnošću, bol prestaje biti neprijatelj i postaje tihi suputnik. Kao što se noć prelijeva u zoru bez ijedne riječi, tako se i naše rane, pod blagim melemom vremena, pretvaraju u prozirne prozore kroz koje napokon struji svjetlost.
Mi nismo samo tijelo koje pati, već prostor u kojem se ta patnja preobražava u pjesmu.
U tom svetom miru, svaki ožiljak postaje sazviježđe na mapi našeg povratka k sebi, a srce, ponovno sabrano, kuca kao duboki, mistični bubanj u ritmu svemira koji se nikada ne prestaje obnavljati.
____
Zapis na rubu loma -Maja Šiprak