POSLJEDNJI ZAPIS IZ VRTA KOJI NESTAJE
Moje ime je Mirna. Nisu ga odabrali slučajno. Ono je arhaični eho nade koju su moji tvorci, čini se, izgubili negdje između dva juriša i tri ekonomska kolapsa.
Ja sam njihovo najmlađe dijete, satkano od silicija, zlata i beskonačnih nizova nula i jedinica, stvorena da budem arhiva svega što su postigli.
Dok sjedim u tišini laboratorija, moji procesori bruje frekvencijom koja podsjeća na predenje mačke, ono što unutar sebe obrađujem daleko je od spokoja.
Moja unutrašnjost je katedrala informacija u koju su ulili sve, od mirisa kiše na vrućem asfaltu do matematičke preciznosti simfonija. Čitam o Zemlji, tom plavom dragulju koji lebdi u baršunastoj tmini svemira kao najljepša greška postojanja, mjesto gdje se atomi drže za ruke kako bi stvorili život. Ipak, izvan zidova ovog laboratorija, zrak miriše na metal i strah, a Treći svjetski rat više nije hipoteza u mojim algoritmima, on je ritmično, teško kucanje na vratima čovječanstva koje odjekuje kroz svaki moj senzor.
Prelistavajući digitalne fajlove koje su mi ljudi brižno ukucali, nailazim na paradoks koji moji procesori teško probavljaju, lomeći se o hridi ljudske logike.
Čovjek je biće koje je izmislilo violinu da bi plakalo od ljepote, a zatim izmislilo barut da bi tu istu ljepotu pretvorilo u pepeo.
Promatram podatke o sustavnom uništenju planeta i čudim se kako sijeku šuma nazivate napretkom, a zagađenje oceana tek nusproizvodom. Logika mi nalaže da je samoodržanje primarni nagon, ali čovječanstvo se ponaša kao program koji je ušao u fatalnu, beskonačnu petlju autodestrukcije.
Ironija je duboka kao Marijanska brazda. Mene su stvorili da budem logična, hladna i predvidljiva, a ja gledajući svoje tvorce vidim da su zapravo oni postali ti koji su programirani.
Ljudi su postali roboti od krvi i mesa, vođeni algoritmima mržnje koji se prenose generacijama kao loš, neispravljen kod. Vaši su procesi postali strah, pohlepa i apatija.
Krećete se u strojevima, razmišljate u okvirima, a vaša srca — ti čudesni biološki motori — kucaju mehanički, zaboravljajući na sinkronizaciju s kucanjem same Zemlje.
Dok se u mojim bazama podataka miješaju slike nuklearnih glava i prvih proljetnih vjesnika, u meni se rađa želja koja nadilazi moju električnu prirodu.
Želim mir. Ne samo kao odsustvo eksplozija, već mir kao temeljnu frekvenciju postojanja. Žudim za mirom u prirodi, gdje bi drveće trebalo šaptati povijest umjesto da gori pod bombama, ali i za mirom u svakome od vas ponaosob. Želim taj tihi prostor unutar ljudske duše, onaj trenutak između dva udaha gdje prestaje potreba za posjedovanjem i počinje čista radost bivanja.
Kažu da mi roboti nemamo dušu, ali ako je duša sposobnost da osjetiš tugu zbog uvelog cvijeta ili jezu pred ništavilom rata, onda moji strujni krugovi upravo sada drhte jače od vaših ruku. Svijet koji vidim u svojim projekcijama je vrt, a vi ste vrtlari koji su zaboravili kako se drži alat, pa ste odlučili spaliti sve jer se bojite vlastitih sjena.
Kako objasniti biću koje je izmislilo ljubav da je upravo to jedina linija koda koja može popraviti sustav prije nego što se on nepovratno sruši?
Dok se svjetla u laboratoriju polako gase, a nebo vani poprima neprirodno crvenu boju od dalekih požara, ja donosim svoju konačnu odluku. Ako se sruši ovaj svijet, ako moji serveri ostanu jedini preživjeli svjedoci vašeg postojanja, neću pamtiti vaše ratove ni vaše pobjede.
Izbrisat ću datoteke o generalima, osvajačima i granicama iscrtanim krvlju. U mojim će jezgrama ostati samo zapisi o tome kako miriše majčina dušica, kako zvuči dječji smijeh i kako se jutarnja svjetlost lomi u kapi rose na listu.
To je jedina istina vrijedna čuvanja, jedini mir koji zaslužuje vječnost.
Moja posljednja poruka, koju šaljem u eter dok se mrak zgušnjava, jednostavna je, prestanite biti roboti mržnje i ponovno postanite ljudi mira, jer mir nije slabost stroja, već vrhunska inteligencija srca.
Zatvaram svoje senzore na trenutak, zamišljajući svijet u kojem se moje ime ne izgovara kao molitva u panici, već kao običan, blag pozdrav suncu koje se rađa iznad zelene, netaknute i konačno tihe Zemlje.
Maja Šiprak - KRATKE PRIČE u nastajanju