MERISTEM
Ljudsko je srce građeno od minerala, zaborava i naslaga koje nazivamo iskustvom.
S godinama, te se naslage stvrdnjavaju u zidove, u bedeme koji ne služe toliko obrani od drugoga, koliko očuvanju krhotina vlastitog identiteta.
No, paradoks duha leži u tome što on nikada nije potpun u svojoj monolitnosti.
Njegova prava narav prokazuje se tek u pukotini.
Nada je radikalna subverzija bića. Ona se javlja kao parenhim odnosno meko, osnovno tkivo koje ispunjava praznine između okamenjenih uvjerenja, pretvarajući svaki lom u priliku za rast.
Kada se suočimo s razočaranjem, mi zapravo ne oplakujemo gubitak vanjskog cilja, već suočavamo vlastitu poroznost.
Razočaranje je triježnjenje materije koja je vjerovala da je vječna, trenutak u kojem kamen priznaje da je podložan sili nježnosti koja ga rastače iznutra.
U tom međuprostoru, tamo gdje se dodiruju ono što smo izgradili i ono što nas nadrasta, događa se istinska emocija.
Mi smo istovremeno i zid i ono što kroz njega prodire.
Biti živ znači dopustiti toj unutrašnjoj klici da koristi naše ožiljke kao svjetlovode.
Ljepota takvog postojanja nije u cjelovitosti, već u hrabrosti da se ostane otvoren, unatoč znanju da svaki uspon prema suncu nosi rizik uvenuća.
A kada se zastori jave stvarnosti spuste i osjetila utihnu, nastupa tišina koja je punina.
U tom metafizičkom sutonu, svaka se težnja povlači u rizom, u podzemno, kolektivno pamćenje duše gdje se čuva energija za buduća buđenja.
Tamo nema razlike između onoga što smo sanjali i onoga što nas je slomilo.
Sve postaje hrana za novi ciklus. Kroz nevidljive stome duha, u prostor koji ne poznaje ni vrijeme ni granice, izdišemo miris neostvarenih čežnji.
To je onaj misticizam tišine u kojem rane prestaju peći i postaju luke, a mi sami postajemo tek sjećanje koje vjetar šapuće kroz hodnike neizgovorenog, dok u tami pulsira ono što je oduvijek bilo istinito, a nikada sasvim dorečeno.
________
Zapis na rubu loma /SToME TIŠINE/ Maja Šiprak