OGLEDALO OD SOLI I SJAJA
Današnje jutro je moj ponovni susret s onim tihim ratnikom koji obitava s unutarnje strane moje kože.
Dok se prve zrake lome o rubove termosice, uz zvukove ptica sa obližnjeg drveća, shvaćam da svaki strah koji osjećam pred neizvjesnošću sutrašnjice nije ništa drugo doli sjena koju baca moja silueta.
Prošla sam kroz oluje koje su trebale isprati moj temelj, kroz suše koje su trebale ispucati moju volju, a ipak, ovdje sam – cjelovita, iako možda iscrtana ožiljcima koji sada sjaje poput finih srebrnih niti na baršunu.
Zar bih doista dopustila da me danas saplete kamenčić, ja koja sam prehodala planine vlastitih sumnji?
Odlučnost koju osjećam je duboki, mirni dah.
Ona je ustrajnost koraka koji ne odjekuje prazninom, već težinom svrhe.
Moja povijest nije ispisana tintom poraza, već krvlju onih trenutaka u kojima sam izabrala ostati uspravna kada je bilo lakše kleknuti.
Ako mi srce ne kuca u ritmu jasne namjere, koračam kroz maglu koju sam sama stvorila.
No, onoga trena kada prstom dotaknem srž svoje želje, kada skupim tu krhotinu hrabrosti i pretvorim je u kompas, cijeli se svemir povlači, praveći put onome što je neumoljivo.
Ipak, sva ta snaga ostaje tek hladan mramor ako je ne ugrije vatra istine. Najteža bitka koju vodim nije ona sa svijetom, već ona s odrazom u ogledalu.
Biti autentična u svijetu koji trguje maskama moja je najsvetija pobuna.
Odbijam se više trošiti u kovačnicama tuđih očekivanja, taliti svoju bit da bih popunila kalupe koji mi nikada nisu pristajali.
Ne želim polovične dodire duša, ne želim razgovore koji su tek jeka ispraznosti, niti kave koje imaju okus zaborava.
Sebi dugujem potpunost.
Dugujem si prisutnost koja ne traži opravdanje ni ispriku za vlastito postojanje.
Tek kada sam postala dom samoj sebi, mogu postati utočište onima koji me vole, i žele.pored sebe.
Sve ostalo je tek predstava u kojoj se gasi svjetlo.
Na kraju ovog dana, želim znati da nisam bila eho, već glas, da nisam bila sjena, već izvor.
I dok sumrak polako polaže svoje baršunaste dlanove na umorne oči svijeta, ja ostajem sjediti u tišini koja miriše na pokošenu travu i beskraj.
Moja istina sada teče poput podzemne rijeke – nevidljiva oku, ali moćna da pomakne planine.
U tom miru, ja sam i plamen i pepeo, i put ali i putnik, zamotana u prozirni veo tajne koja se tek u dubokoj šutnji usuđuje izgovoriti svoje pravo ime....
___________
Zapis na rubu loma/ STOME TIŠINE -Maja Šiprak