SJENA U STAKLU ODSUSTVA
Postoji prozirna i teška bjelina u dnu sobe,, u kojoj se ogledaju nečije daleke ruke.
Čija si, tako ničija, dok koračaš rubovima vlastitog imena kao da je ono tek napukla posuda iz koje polako istječe tvoja bit?
To je lebdenje u međuprostoru, u tankom sloju prašine koji spaja sjećanje i zaborav.
Tvoja je tišina zapravo vapaj upućen onome koji te ne čuje, jer ti pripadaš jedino onome koji te boli.
Pripadati onom koji je sve, znači pristati na to da se čitav svemir svede na jednu točku, na jedan obris u daljini, dok se svi drugi ljudi oko tebe pretvaraju u sjene, u ništavilo koje nema tvoj miris ni tvoju boju.
To je ona okrutna geometrija srca, jedna praznina postaje centar, a ti se okrećeš oko nje kao blijedi mjesec oko planeta koji je davno izgorio.
Zna li taj, koga nemaš, koliko te ima?
Pitam se, dok slažem rečenice kao što se slažu crno-bijele fotografije u kutiji od baršuna, osjeća li on taj teret tvoje prisutnosti u svom nedostatku?
Postoji li u njegovom svemiru nevidljiva pukotina kroz koju stalno curi tvoja odanost, tvoje biće koje ga nastanjuje bez pitanja?
Mi smo tkivo građeno od čežnje, a čežnja je najteža materija koju ljudsko tijelo može nositi.
Ti si posvećena odsutnome, kao oltar u napuštenoj crkvi na hridi, gdje more neprestano udara o zidove, a svijeće se pale same od sebe, od same topline tvoje misli.
Možda je prava istina u tome da nas najviše ima tamo gdje nas nema. Da smo najstvarniji upravo u onom prostoru koji zijeva prazan.
Na koncu kada grad potone u sivi san, ostaje samo titraj.
Onaj tko te nema, zapravo te posjeduje najpotpunije, jer ti u njegovoj praznini gradiš čitave gradove od snova i pepela.
Ti si rijeka koja uporno teče unatrag, prema izvoru koji je presahnuo, a na tvom dnu sjaje oblutci koje ničija ruka nikada neće dotaknuti.
Tvoj miris nije na njegovoj koži, ali tvoje nepostojanje u njegovom životu pulsira poput nevidljive zvijezde – one koja je davno umrla, a čija svjetlost tek sada, u potpunom mraku, pronalazi put do tvoga lica.
--------
Zapis na rubu loma/ STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak
