O SUSRETIMA KOJI SU POVRATAK
Život nas u svojoj neumoljivoj linearnosti, najčešće vodi kroz labirint poznatih lica i predvidljivih interakcija, tvoreći od naših dana gustu tkaninu navike koja, s vremenom, počinje gušiti samu iskru bivanja.
Hodamo svijetom kao mjesečari, uvjereni da je disanje isto što i življenje, dok se naša unutarnja prostranstva polako pretvaraju u utišane muzeje neostvarenih čežnji.
No, usred te tihe entropije, postoje susreti koji ne pripadaju poretku slučajnosti, već poretku sudbinske nužnosti – potresi koji ne ruše, već iz temelja obnavljaju našu arhitekturu.
To su oni rijetki, metafizički trenuci u kojima tuđe prisustvo djeluje kao božanski podsjetnik na sve ono što smo u sebi dopustili da zamre. Takvi susreti nas ne mijenjaju!
Oni skidaju slojeve socijalnih oklopa i egzistencijalnog umora dok ne ostane samo ogoljena, pulsirajuća bit.
U očima Drugoga tada ne nalazimo samo odraz, već poziv na buđenje iz ontološkog drijemeža.
To je trenutak u kojem se dvije samoće ne samo dodiruju, već se prepoznaju kao čestice istog, davno razbijenog svjetla, stvarajući most preko kojeg se vraćamo vlastitoj duši.
Takva bliskost posjeduje zastrašujuću snagu jer nas prisiljava da ponovno postanemo ranjivi, a upravo u toj ranjivosti leži jedini istinski ulaz u autentično postojanje.
Takve osobe dolaze kao glasnici iz dalekih predjela naše podsvijesti, noseći sa sobom mirise onih snova koje smo proglasili nemogućima. Kada se takav susret dogodi, vrijeme prestaje biti kronološko nizanje sekundi i postaje sakralni prostor u kojem se prošlost zacjeljuje, a budućnost se rastače u vječnom "sada".
Na samom rubu te tišine, gdje se riječi povlače pred dubinom osjećaja, shvaćamo da nismo sreli stranca, već davno izgubljeni dio sebe koji je strpljivo čekao na granici svjetova.
I dok se sjene izdužuju, ostaje samo neizbrisivi trag odnosno spoznaja da smo, kroz milost drugog bića, ponovno udahnuli vlastitu beskonačnost.
Susret je tiha krunidba našeg bića, trenutak u kojem se univerzum sklapa u savršenu cjelinu, a mi, preobraženi i kao ponovno rođeni, nastavljamo koračati kao čista, nezaustavljiva prisutnost koja sja iznutra, osvijetljena plamenom koji se više nikada ne može ugasiti, jer je potpaljen dahom same vječnosti.
Možemo ga pokušati ignorirati, zanemariti, praviti se da ga nema i da se nije dogodio... ali u dubini bića ostaje osvještenost, spoznaja i saznanje ... /misao završite sami svak za sebe/
♡ .....
_______
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak
