SUTON DODIRA
Svijet je, čini mi se, sazdan od tankih niti koje se neprestano rastežu između onoga što posjedujemo i onoga što nepovratno gubimo.
Promatram dlanove i u linijama života vidim riječna korita koja, bez obzira na to koliko bistru vodu nosila, uvijek uviru u isto more — ono s okusom soli i težinom neizrečenog.
Istina je, tiha i nepobitna…. uvijek sve završava bliže bolu….
To nije pesimizam, već neka vrsta neshvaćene geometrije postojanja, gdje svaka radost, koliko god visoko uzletjela, nosi u sebi tihu gravitaciju vlastitog kraja. Ljubav koju osjećam, onaj drhtaj u grudima dok promatram lice koje mi je drago, zapravo je samo nježni predujam koji plaćam budućoj praznini.
Jer što je bol nego naličje najdublje pripadnosti?
Ne boli ono što nam je bilo strano, već ono što smo pustili da nam postane koža.
Moje su misli poput jesenskog vrta.
Sve što je cvjetalo, što je pilo sunce i pružalo latice prema nebu, sada se povlači u sebe, u vlažnu zemlju zaborava.
U tom povlačenju nema grubosti, samo otmjena, baršunasta tuga koja se taloži na dnu srca.
Smijeh je tek eho koji postupno blijedi dok ne postane tišina, a blizina samo duga priprema za trenutak kada će ruka posegnuti u prazno.
Često razmišljam o tome kako svitanje, u svoj svojoj raskoši, zapravo samo strpljivo najavljuje sumrak.
Svaka riječ koju izgovorim bliža je posljednjem dahu nego prvom kriku, no u tom hodu prema točki gdje se osmijeh lomi u uzdah, postoji neka neopisiva dostojanstvenost.
Bol je trenutak u kojem postajemo svjesni cijene svakog otkucaja.
Kao žena, naučila sam nositi tu blizinu ne kao teret, već kao ogrtač od teške svile — hladan na prvi dodir, ali postojan pred vjetrovima prolaznosti.
Ako suze pročišćavaju vid, onda je bol ona leća kroz koju napokon vidimo svijet u njegovim pravim bojama: ne jarkim i zasljepljujućim, već prigušenim, dubokim i stvarnim.
Na koncu, kad se pogase sva svjetla i kad ostanem sama sa svojim sjenama, ne bojim se te konačne postaje.
Ona je stara poznanica koja me podsjeća da ništa što je vječno ne može biti ljudsko. Naša je ljepota upravo u tome što smo lomljivi, što završavamo, i što se na svakom kraju, poput mirisa izgorjelog tamjana, uspinje taj tihi, opori dim boli kao jedini dokaz da smo uistinu voljeli.
____________Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak