SJENKE U TUĐIM ZRCALIMA
U prostorima između nas i svijeta, u nevidljivim pukotinama svakodnevice, talože se tuđi pogledi poput prašine na starom klaviru.
Uzaludna je svaka kretnja kojom pokušavamo izbrisati taj talog, jer misao drugoga o nama nije naša svojina.
To je neuhvatljiva materija, satkana od njihovih sjećanja, strahova i neprospavanih noći, u kojoj smo mi tek slučajni glumci na tuđoj pozornici.
Ne možemo utjecati na to kako nas netko vidi, kao što ne možemo zapovjediti vjetru u kojem će smjeru povijati travu.
Njihova istina o nama pripada njima, a ne našem biću.
Pokušaj da se dopadnemo, da ispravimo krive percepcije ili da u tuđim očima izgradimo spomenik vlastitoj dobroti, zapravo je tiha kapitulacija pred tuđim autoritetom.
Mi smo samo odrazi u napuklim ogledalima prolaznika, fragmentarni kolaž sastavljen od njihovih vlastitih strahova i nesigurnosti.
Naš jedini pravi zadatak, jest izbrusiti vlastitu bit do one prozirne čistoće u kojoj namjera postaje svjetlost.
Biti ono što jesmo, ne kao čin prkosa, već kao čin najdublje odanosti prema samome postojanju, prema svojem biću.
Svijet će nas uvijek pokušati smjestiti u svoje uske ladice.
Netko će nas voljeti, netko će nas mrziti s onom neobjašnjivom žestinom koju osjećamo prema svemu što ne možemo posjedovati ili razumjeti.
I oba su ishoda, u svojoj suštini, jednaka.
To su samo vjetrovi koji pušu oko kule naše nutrine, a kula mora ostati nepomična.
Priznati moć tuđem sudu znači dobrovoljno predati ključeve vlastitog mira nepoznatim rukama.
Ako je kritika koju čujemo istinita, ona je tek gorki lijek koji nas poziva na rast, na tiho popravljanje šavova vlastite duše.
Ali ako je laž—onda je ona samo prazan zvuk, eho koji nestaje u daljini bez odjeka.
Tada se treba nasmijati, ne s prezirom, već s onom blagom tugom kojom gledamo djecu koja se boje vlastitih sjena.
U onom plavom času sumraka kada se brišu granice između vidljivog i nevidljivog, shvaćamo da smo sami sebi jedini pravi svjedoci.
Postoji neka tajna, mistična veza između naše šutnje i beskonačnosti.
Tamo gdje prestaju tuđe riječi, počinje čista glazba bivanja.
U toj svetoj samoći, mi nismo ni dobri ni loši po mjeri svijeta. Mi smo samo iskre koje trepere u velikom mraku, oslobođene od težine tuđih zjenica, stopljene s onim neizrecivim što nas čeka kad se ugase sva svjetla i utihnu svi glasovi.
STOME TIŠINE /Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak