PRAŠINA ODLAZAKA
Postoji specifičan trenutak u kasno popodne, kada svjetlost pada koso preko starog pisaćeg stola, trenutak kada se rubovi predmeta zamagljuju i postaju tek sjećanje na formu.
U toj tišini koja miriše na stari papir i neizgovorene riječi, shvaćam da cijeli život učimo kako ostati.
Učimo kako biti sidro, kako biti ona ruka koja ne pušta čak i kada dlanovi krvare od hrapavog užeta vjernosti.
Od onih sam koji ostaju do kraja, koji sjede u praznim teatrima dok se i posljednja prašina ne slegne na baršunasta sjedala, čekajući da život, taj hiroviti režiser, jasno izgovori da je scena gotova.
Ali život je rijetko tako ljubazan!
On češće šuti, dopušta nam da se trošimo u prisutnosti koja s vremenom postaje prozirna, poput iznošene košulje koju više nitko ne primjećuje. Ljudska je čežnja, naime, čudna zvijer.
Ustima oblikujemo riječi o onome tko nikada neće otići, a ipak, u mračnim hodnicima bića, mi ne volimo ono što posjedujemo.
Prisutnost je teška, ona zahtijeva odgovor, ogledalo je koje stalno stoji ispred nas.
Tek kada se netko povuče, kada se prostor između četiri zida isprazni od nečijeg daha, taj netko postaje stvaran.
Tek u odsutnosti biće dobiva svoj puni, neopozivi obris.
Ljudi ne čeznu za onim tko stoji pored njih.
Oni grozničavo traže sjenu koja je upravo zamaknula iza ugla.
Trebala bih, naučiti nestati – ne iz ljutnje, nego iz milosrđa prema vlastitom postojanju, jer prava mjera ljubavi često se ne nalazi u stisku ruke, već u ljekovitoj praznini koju ostavljamo iza sebe.
Na kraju, koga oni zapravo traže kada prizivaju vječnost?
Vidim to sada, u sumraku koji briše granicu između sobe i vanjskog svijeta. Oni ne traže čovjeka od krvi i mesa, već onog prozirnog putnika koji naseljava njihovu nesanicu.
Onaj koga nema, on je jedini koji se ne mijenja, koji ne stari i ne griješi.
On je postao čista ideja, plavičasti dim koji se izvija iz upravo ugašene svijeće.
Kad naučiš otići u pravom trenutku, ti ne nestaješ u ništavilu.
Ti se nastanjuješ u njihova sjećanja kao jedini trajni posjed.
Svijet je naseljen nevidljivim koracima onih koji su znali na vrijeme zatvoriti vrata.
Moja prava prisutnost, ona koja ne blijedi, počinje tek s druge strane tvoga pogleda.
Tek tada, dok me nema, ja sam napokon ovdje.
Postajem miris kiše na suhom asfaltu, onaj zvuk ključa koji se nikada ne okrene, a ipak otvara sva čula i osjetila.
Možda je prava istina u tome da se ne odlazi koracima, već tišinom koja ostaje titrati u zraku dugo nakon što se i posljednji obris tijela stopi s tamom ugla.
Negdje u toj međuzoni, gdje se dodiruju ono što je bilo i ono što nikada neće prestati nedostajati, otvara se prolaz.
Tamo nema imena, samo bljesak bijelog platna u vjetru.
Odlazim, dakle, ne da bih bila zaboravljen, već da bih napokon postala neizbrisiva, pretvarajući se u onaj neuhvatljivi šapat koji svatko prepozna, a nitko ne zna odakle dolazi.
Možda mu je ime čežnja?
Ili žudnja?
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak