SJENA U STAKLU
Ponekad su najoštriji noževi oni koje nikada ne izvučemo iz korica. Nosimo ih u naborima kaputa, u pogledu koji skreće prema prozoru dok netko preko puta nas krvari svoju malu, privatnu povijest.
Ne moramo biti krvnici da bismo ostavili trag.
Dovoljno je biti samo prolaznik u vlastitom domu, nijemi promatrač tuđe samoće koji odbija pružiti ruku.
Izostanak empatije nije čin već je stanje – gusta, siva magla koja se uvlači između dvoje ljudi, čineći ih otocima.
U tom međusegmentnom prostoru, gdje bi trebala titrati nit razumijevanja, raste korov ravnodušnosti.
Kako je lako okrenuti glavu!
Kako je jednostavno ne čuti drhtaj u glasu koji traži utočište, prekriti ga banalnostima o vremenu, o nevažnim vijestima, o prašini koja se skuplja na policama s knjigama koje više nitko ne otvara.
Povrijediti nekoga znači uskratiti mu zrcalo u kojem bi se mogao prepoznati kao čovjek.
Bez tog odraza, bez tuđeg sućutnog oka, polako postajemo prozirni, gubimo konture i nestajemo u bjelini neprimijećenosti.
Pisanje je oduvijek bilo pokušaj da se ta praznina ispuni, da se crnilom tinte označe mjesta gdje nas boli tuđa odsutnost. Sjećam se soba u kojima je tišina bila teža od namještaja.
Nije bilo grubih riječi, nije bilo povišenih tonova, samo taj strašni, sterilni mir u kojem se srce suši poput zaboravljene biljke na balkonu.
Razumijevanje je rad, ono je napor da se izađe iz vlastite kože i naseli tuđi nemir.
Kada taj napor izostane, ostajemo zarobljeni u kavezima vlastitog jastva, dok se oko nas urušavaju svjetovi onih koje smo navodno voljeli.
Sve su naše ljubavi zapravo vježbe iz prisutnosti, a naši promašaji – dugi nizovi nenapisanih pisama. Hodamo kroz godine ostavljajući za sobom modrice koje se ne vide na koži, već u načinu na koji netko kasnije ulazi u sobu: bojažljivo, sa skupljenim ramenima, kao da očekuje udarac koji se sastoji isključivo od praznog prostora.
Ta mekoća zla, ta tiha okrutnost nepružanja sebe, to je ono što nas na kraju određuje više od bilo kojeg otvorenog sukoba.
A na kraju, u onom kasnom satu kada se sjenke izdužuju i postaju jedno s podom, ostaje samo titranje.
Možda je duša samo stara vaza koja čuva odjeke onoga što nismo rekli.
Osjećam kako se soba puni nekim nevidljivim pismom, pismom koje nema adresata, a koje nosi miris kiše i starog papira.
Tamo, u dnu ogledala, gdje se svjetlost lomi pod čudnim kutom, vidim lice koje nije moje, a koje poznajem.
To je lice svakog onog koga nisam čula, svakog onog pored koga sam prošla kao pored sjene.
U tom se misticnom susretu, u tom titraju između bivanja i nestajanja, rađa spoznaja: mi smo samo mostovi od stakla.
Ako ne propustimo svjetlost drugoga kroz sebe, ostajemo tamni, hladni i lomljivi, dok se oko nas polako, posve nečujno, zatvara krug velike, kozmičke ravnodušnosti u kojoj zvijezde ne mare za našu studen.