SAZVIJEŽĐE NEIZGOVORENOG
Noćas je Boris Laviniji namijenio prešućene riječi, one koje titraju na rubu sna.
Između njih nije bilo dodira.
Prostirala se samo modra osamljenost, u mraku bjelja od snijega.
Šutjeti nekome tko je odsutan — to je najfinije tkanje duše, neizbrisiv drhtaj.
Čežnja je prisutnost nekoga tko nedostaje.
Boris je udisao miris daljine, znajući da je žudnja tek traženje sebe u ogledalima.
Njegova emocija bila je poput starog pisma u podstavi kaputa: zgužvana, mirisna na proljeće koje upravo dolazi, a tako stvarna.
U sjenama na zidu prepoznavao je obrise njezina vrata, liniju koja spaja san i zbilju, onako kako se u albumima traži utjeha u bljedilu lica.
Posegnuo je za njom kao za polovicom bića koja mu je oduzeta prije prvog daha.
Tražio je opravdanje u zvijezdama i mitu o bićima koja lutaju tražeći svoj izgubljeni odraz.
Dlanovi su se otvarali prema praznini, prizivajući njezino postojanje kao jedinu istinu.
Ali, tu je bila realnost – nijema prisutnost hladnih predmeta.
Ona je stajala poput stakla između njih, podsjećajući ga da se duše, iako se prepoznaju u vječnosti, mimoilaze u satima.
To „ali“ bilo je tiho poput opadanja latica u praznom vrtu.
Najljepši susreti tijela su oni koji se nikada nisu dogodili u vremenu, već u vječnom između.
Postoje ljubavi koje se ostvaruju tamo gdje prestaje kucanje sata, a počinje šapat.
Ostavio je žudnju da lebdi, čistu, kao miris kiše na ulici kojom ona prolazi, dok se njihove sjene spajaju u plavetnilu neizgovorenog.
U tišini je osjetio jeku njezina bića. Znao je da ona u svojoj daljini osjeća istu nit.
Znao je da su oni dva krila iste ptice u letu kroz mrak.
Bez obzira na to što će donijeti jutro, istina ostaje zapisana u plavetnilu njihove šutnje.
Ljubavi se ne dokazuju prisutnošću, već prepoznavanjem u kojem su vrijeme i prostor tek varke.
https://www.youtube.com/watch?v=IyA5SRDo2AM&list=RDIyA5SRDo2AM&start_radio=1
