O DLANOVIMA KOJI SLUTE PROLJEĆE
Postoji u ljudskom biću jedna drevna zabluda o osvajanju, o onom grčevitom „traženju“ koje podrazumijeva napor, buku i kidanje zvijezda s nebeskog svoda kako bi se dokazala moć pripadanja.
No, zvijezde u tuđem dlanu brzo postaju tek hladno kamenje, a osvojeni vrhunci samo pusta mjesta s kojih se nema kamo dalje.
Istinska bliskost se ne traži!
Ona se susreće!
Ta je iskra tkana od niti koje se ne vide, ali koje drže čitav naš unutarnji svijet da se ne uruši pod teretom vlastite lomnosti.
Susresti onoga koji poštuje tvoj osmijeh, tvoju suzu i tvoju bol, zapravo znači zrcaliti se u svjedoku vlastitog postojanja.
To nije susret s nekim tko će tvoje rane pokušati „popraviti“ kao da su kvar na stroju, već s onim tko će te rane ljubiti kao oltare na kojima se lomio kruh tvoga bića.
Jer, naše su pogreške korijenje iz kojeg niče naša najdublja istina.
Bez tih tamnih slojeva zemlje, cvijet naše autentičnosti nikada ne bi imao snage probiti se prema svjetlu.
Postoje bivanja koja su sjena.
Ljudi uz koje polako gubimo boju vlastite kože, uz koje venemo ne primjećujući da nam kradu miris, pretvarajući nas u tihe stanare vlastite samoće.
No, nasuprot tome stoji blistanje – ne ono vanjsko, nametnuto i bučno, već ono unutarnje sunce koje se pali samo pod pogledom koji nas doista prepoznaje.
To je onaj trenutak u kojem netko šuti tvoju vrijednost, ne izgovarajući je kao kompliment, već je živeći kao neporecivu činjenicu tvog postojanja.
U tom susretu se ne gradi samo novi život.
Dopušta se čitava jedna nova ontologija nježnosti.
To je tkanje etera, prizivanje svijeta u kojem su čežnje i snovi jedini važeći putokazi.
Ujedno je i rađanje boljeg svijeta koji počinje u dnu daha, u dodiru dlanova koji se ne dotiču samo kožom, već se prožimaju suštinom.
A onda, kad se sve riječi iscrpe i kad ostane samo čista supstanca bivanja, nastupa tišina.
To je ona tišina u kojoj se naslućuje ono što dolazi bez najave.
Ljubav koja ne provaljuje vrata, već ulazi kao miris vlažne zemlje nakon kiše, kao prvi, jedva čujni drhtaj pupoljka koji se odlučio otvoriti unatoč mrazu.
Osjećam kako se u tom mističnom međuprostoru, tamo gdje se spajaju stara tuga i novo prepoznavanje, polako budi proljeće.
Ono dolazi tiho, gotovo na prstima, ne tražeći dopuštenje da nas preobrazi. Emocija je to koja se ne dokazuje, već se jednostavno događa kao prirodni zakon svjetlosti.
U tom tihom dolasku, dok se miris tek propale zemlje miješa s mirisom nepoznatog cvijeća, mi ponovno postajemo čitavi.
Ne zato što nas je netko spasio, već zato što nam je netko dopustio da, u sjeni njegova razumijevanja, napokon procvjetamo onakvi kakvi smo oduvijek trebali biti.
Dobrodošao!