MODRINA NEIZGOVORENOG

MODRINA NEIZGOVORENOG

​Postojati u pogledu onoga koji nas ne dotiče, a ipak nas osjeća, najsuptilniji je oblik tihe pripadnosti.

Moja čežnja za tobom nije puko nedostajanje. Ona je gusta, slana masa, golema poput mora koje se neprestano povlači i vraća, ostavljajući na obalama moje svijesti tragove tvojih prešućenih riječi.

Dok te promatram izdaleka, tvoje plavo-zelene oči postaju jedini horizont koji priznajem, duboka voda u kojoj se svjetlost lomi, ali nikada ne doseže dno.

U tom prostoru između zjenice i vanjskog svijeta ispisuje se povijest jedne prisutnosti.

Tvoj osmijeh, taj jedva primjetni drhtaj koji pobjegne s kuta usana, nalik je kratkom bljesku svjetionika u gustoj magli – krhki  dokaz da me vidiš.

Tvoje lijepe, mirne muške ruke, počivaju uz tijelo kao zaboravljeni alati drevnog majstora, One su čuvari potencijalnog milovanja, neistraženi prostori koji bi, da se dogode, možda rasplinuli ovu dragocjenu maglu u kojoj oboje obitavamo. Nedirnuti smo, a toliko povezani,

Pitam se gdje boraviš dok te moji nemiri traže, jer znam da neprestano šetam tvojim mislima, onim mekim, neistraženim stazama tvoje podsvijesti.

Ti me primaš u taj prostor bez otpora, dopuštaš mi da budem tvoj tihi sustanar, ona koja te želi onom muklom, iskonskom žudnjom koja se ne troši upotrebom, već raste iz vlastite uskraćenosti.

Mi smo bića koja još uvijek stoje na rubu,  na tankoj liniji gdje se želja pretvara u čistu refleksiju, a prisutnost postaje poput tinte koja polako boji čistu vodu.

Ne vidi se trenutak miješanja, ali boja svijeta se nepovratno mijenja.

To je mističnost koja još  uvijek ne traži dodir, već prepoznavanje u onom prostoru gdje se duše presvlače iz svojih svakodnevnih odijela.

Naša povezanost iz dana u dan postaje poput korijenja koje se isprepliće duboko pod zemljom, dok krošnje ostaju udaljene i neovisne u vjetru.

U tom mračnom, plodnom tlu naše zajedničke šutnje, vrijeme prestaje teći.

Tu smo postali jedno, ne kroz posjedovanje, nego kroz vječno postajanje kao miris soli koji ostaje u zraku dugo nakon što more nestane s vidika, ostavljajući nas da trajemo u neizrecivom.

Ipak, negdje u talogu ove tišine, tinja slutnja o danu koji još nema ime. O  satu koji nije upisan u kalendare.

To je vjera u onaj jedan, neizbježni  susret ili slučajan okrzaj ramena koji će poništiti kilometre ove šutnje.

U njega će se uliti sve nakupljene žudnje i čežnje i preliti će se jedna u drugu.

Dok hodamo tom tankom oštricom između 'nikada' i 'sada', osjećam kako se taj susret već događa u nekom paralelnom vremenu.

Kad se dogodi, makar u hodu, makar u padu, bit će to prožimanje dvaju svjetova koji su se predugo tražili u mraku,  i konačno razrješenje ove slatke muke koja nas, dok čekamo, jedina drži budnima.

I ne zaboravi… uvijek iznova se pitam

Koje su boje tvoji dodiri

Lutam često

s fotoaparatom u ruci

fotografiram oblake

poneki cvijet

cestu, kamen ili rijeku

čuvam ih od promjena

zaledim u vremenu

poziraju mi nijemi

samo meni prepoznatljivog osmjeha

hm.. da

i s tobom želim  šetati

ulicama nepoznatog imena

malim trgovima ili proplancima

sakupljati listove

u koricama neke knjige

sačuvati ih

lutati gradovima gledajući izloge

tražeći kovanicu za prosjaka

ljubiti te u haustorima

i onda tako nasmijani

s rukom u ruci dalje šetati

šećući tako

poželim i tebe fotografirati

i uvijek iznova se pitam

koje su boje tvoji dodiri

… njih ne mogu fotografirati

https://www.youtube.com/watch?v=1CZILH8hsRE&list=RD1CZILH8hsRE&start_radio=1