LITURGIJA ZORE U TVOJIM LANOVIMA
U najranijem satu, dok se svjetlost još uvijek samo u plavičastom nagovještaju lomi o hladno staklo, Lavinia ne pripada svijetu ljudi.
Ona nastanjuje onaj sirovi, pulsirajući prostor između sna i buđenja , međusvijet u kojem svaka stanica njezina tijela iskonski žudi za Borisom.
To jutro je nasrtaj, plime koja nadire kroz vene, dok se prve zrake sunca poput drskih, vrelih prstiju uvlače pod pokrivač, razotkrivajući njezinu sirovu želju.
Koža joj je otvorena rana žudnje koja fizički boli, kao napeta struna koja treperi u iščekivanju onog jednog dodira koji jedini ima moć da je umiri i istovremeno uništi.
Bedra se, u dubokom i nesvjesnom ritmu čežnje, traže u praznini, prizivajući jeku njegove čvrstine, dok se u donjem trbuhu skuplja onaj teški, slatki kovitlac koji prijeti da je rastavi na dijelove.
Strast ovdje ne dopušta sram.
Postoji samo apsolutna ogoljenost bića koje u tišini sobe žeđa za njegovim mirisom, za težinom koja obećava utjehu i kaos istovremeno.
Dok se granica između snoviđenja i sirove putenosti urušava, njihovo sjedinjenje u toj ranoj, kosoj svjetlosti prestaje biti čin i postaje sirovo zadovoljavanje gladi jednog za drugim.
Pod pritiskom njegove težine, bol kože koja je bridjela pod suncem pretvara se u tekući oganj.
Iako su njezine misli duboki, nepregledni oceani, emocija i promišljanja, Lavinia je prvenstveno žena senzualnosti i dodira.
Ona je biće koje u svakom titraju mišića traži onu mušku snagu kakvu posjeduje zreo muškarac.
Snagu koja ne lomi, već je oslobađa iz vlastitog kaveza.
U tom jutarnjem kovitlacu želi mu se dati nježnom ali i divljom željom, pretvarajući svaki uzdah u nijemi zavjet pripadanja.
I predaje se toj želji koja briše njezino ime, dok se njihovi mirisi – znoj, koža i svježina zore – miješaju u alkemijsku smjesu postojanja.
A na drugom kraju te iste niti žudnje, Boris ju istim žarom želi kroz prostranstva vlastite osame.
Ta želja nije tek nagon već kozmička glad, instinkt koji razdire utrobu.
Žedan je Lavinie onako kako crna rupa žudi za svjetlošću zvijezda – ne da bi je samo dotaknuo, već da bi je usisao u samo središte svog postojanja, da bi je poništio u sebi i tako se, kroz nju, ponovno rodio.
U tom mističnom spajanju, oni su dvije iskre koje jure kroz mrak koje naprosto trebaju jedno drugo da bi bili cjeloviti, ispunjeni, zadovoljni i zadovoljeni, onim životinjskim nagonom u kojem su se muškarci i žene iskonski iscjeljivali od davnina.
Jutro drijema na njihovim isprepletenim dlanovima, dok se njihove duše, koje se traže od početka vremena, konačno smiruju u tom činu ljubavi.
Ostaje samo pepeo sna, miris tek rođenog dana i tišina koja svjedoči o tome da su se, makar na tren, dvoje postali Jedno.
https://www.youtube.com/watch?v=2j9dRDkrzNA&list=RD2j9dRDkrzNA&start_radio=1
STOME TIŠINE/Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak
