AZURNI TJESNAC IZMEĐU DVA OTKUCAJA SRCA
Jutro u sobi uvijek ima boju ispranog srebra, onaj neodređeni ton koji prethodi buđenju svijeta.
Prve ptice, ti mali nemiri u granama obližnjeg stabla, prodiru kroz tanku opnu sna kao igle kroz svilu, parajući tišinu u kojoj Lavinia još uvijek drijema.
Leži nepomično, ušuškana u toplini postelje koja je istovremeno utočište od stvarnosti i kavez vlastite jave, dok se dan polako prikrada preko ruba zastora.
U međuvremenu, dok se stvarnost još nije sasvim usudila nametnuti svoj grubi raster, njezine misli ne lutaju – one hrle prema Borisu. Boris nije sjećanje koje blijedi; on je njezina najdublja, neprekinuta želja, prisutnost koja u svojoj fizičkoj odsutnosti teži više od bilo kakve opipljive tvari. Razmišljati o njemu znači pokušati u prozirnosti zraka iscrtati obris lica koje je postalo njezina jedina mjerna jedinica postojanja.
Borisova odsutnost nije praznina već gusta, ljepljiva tvar koja ispunjava svaki kut sobe, istiskujući zrak dok on ne postane njezino jedino disanje.
Pitala se često, dok su joj prsti prebirali po rubu plahte kao po stranicama neke davno pročitane, a nikad zaboravljene knjige: čija je zapravo ova žudnja?
Je li ona uistinu samo njezina ili je njezino tijelo tek posuda u koju se ulijeva nakupljena sjeta svih onih žena koje su stoljećima gledale u iste ovakve sjene?
Postoji neka mračna, gotovo sakralna solidarnost u toj čežnji. Ista nas tuga progoni milenijima, ista nas želja iznutra rastače; to je onaj tihi, podzemni tok koji povezuje antičke junakinje i žene u suvremenim stanovima s visokim stropovima koje danas, u tišini, piju svoju prvu kavu s okusom vječne odsutnosti.
Njezino je tijelo tek posuđeni instrument na kojem ista tuga svira svoju staru melodiju.
U njezinu dahu odjekuje Penelopino čekanje i Didonina vatra.
Naše usne boluju od istog, praiskonskog poljupca – onog koji nije bio samo dodir, već obećanje cjelovitosti koje se ne može ispuniti u ovom linearnom vremenu.
To je pečat koji se prenosi s generacije na generaciju, ostavljajući nas vječito žednima na samom izvoru.
Lavinia osjeća kako Boris polako briše granice između dvaju bića koja su se pronašla u bespuću vremena, a koja su zapravo tek dvije jeke istog krika.
On nije samo muškarac, on je metafora za sve ono nedohvatljivo, onaj plavi san koji se smjestio u uski procjep između dva otkucaja srca.
U njezinoj sobi predmeti prestaju biti tvari i postaju simboli.
Staromodno ogledalo ne odražava njezino lice, već prostor čežnje, onaj titravi zrak u kojem bi se svakog trena mogle materijalizirati njegove ruke. Ruke koje znaju istražiti tijelo žene prateći liniju njezina bića, miris kože koja više ne traži dodir, već prepoznavanje.
Dok sunce polako puzi uz rub bijelog ormara, soba se počinje rastvarati u mističnom titranju svjetlosti.
Lavinia zatvara oči i osjeća kako joj se tijelo stanjuje, postaje prozirno, sastavljeno od čestica prašine koje plešu u jutarnjem zraku. Granica između njezine kože i vjetra koji ulazi kroz odškrinut prozor nestaje.
Boris više nije samo objekt žudnje; on postaje sam ritam njezina disanja, puls u njenom krvotoku i miris kiše koja se tek sprema pasti.
U tom vrhuncu rastvaranja, ona shvaća: oni su tek privremena obličja jedne vječne gladi jednog za drugim.
Njezina se ruka polako pruža prema praznini, ali njezini prsti više ne dotiču tkaninu, već meku maglu bivstva i budućnosti koji se stapaju u jedno. Lavinia se rastvara u mirisu ptica i vlage, postajući tek jeka u kući vremena, dok onaj željeni poljubac i dodiri rasuti po tijelu nastavljaju lebdjeti u zraku kao jedina istina koja preostaje.
STOME TIŠINE/Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak
