MOLITVA ZA BUDUĆNOST U TUĐEM DAHU
tamo gdje završava moj ,počinje tvoj dah
Uroniti u drugoga ne znači nestati, već se konačno pronaći u jeci tuđeg postojanja, tamo gdje tišina postaje most.
Prisutnost je najteži oblik darivanja.
To je ono beskompromisno „tu sam“ koje ne traži ništa zauzvrat osim dopuštenja da se svjedoči tuđem bivanju.
Poput svjetlosti koja prodire kroz duboku vodu, naša pažnja treba biti meka, a opet nepokolebljiva, prodirući kroz slojeve obrana kojima smo se godinama ograđivali od svijeta.
Biti prisutan znači odložiti oružje vlastite važnosti i postati čista, prozirna površina na kojoj se onaj drugi može ogledati bez straha od iskrivljenja. Ljubav je u tom smislu ogromna ogoljenost, pristanak na drhtaj koji se javlja kada shvatimo da nas netko vidi onakvima kakvi jesmo , u svoj našoj nedovršenosti i lomljivosti.
Bliskost je tihi rast mahovine na kamenu samoće.
Ona ne osvaja bukom, već strpljivim prožimanjem.
/oh kako volim tu riječ .. prožimanje../
Prostor između dva tijela prestaje biti praznina i postaje zasićen zajedničkim povijestima, neizrečenim rečenicama i slutnjama.
Biti prisan je poznavanje ritma tuđeg nemira, prepoznavanje sjene u kutu oka prije nego što ona postane suza.
To je hodanje po tankoj žici povjerenja, gdje svaki korak nosi težinu odluke da se nećemo povući kada postane previše stvarno.
Povjerenje je slično strujanju zraka u šumi, nevidljivo, a neophodno za disanje.
Ono je sigurnost da u tuđem dlanu naše srce neće biti tek predmet promatranja, već živa tvar koju treba čuvati od propuha svijeta, od prljavih prstiju ljudskih.
Ta emotivna povezanost nalik je na podzemne vode koje se susreću duboko ispod površine svakodnevice.
Dok gore bjesne oluje i mijenjaju se godišnja doba, dolje, u tami intimnosti, teče mirna i neprekidna struja prepoznavanja.
Tu nema potrebe za velikim gestama,
Bliskost se hrani malim stvarima – načinom na koji netko odloži šalicu, tišinom koja nije neugodna, mirom koji nastaje kada se dvije samoće dotaknu i shvate da više ne moraju biti same. Hrani se onim trenutkom kad odmaram pogled na tvojim lijepim očima, ili dok gledam tvoje ruke dok nešto rade.
To je povratak u prapočetni mir, u ono stanje milosti gdje je dovoljno samo postojati, bez maski i bez oklopa.
Na samom rubu tog razumijevanja, tamo gdje se dodiruju vidljivo i nevidljivo, bliskost prestaje biti samo ljudska i postaje sakrament.
To je mistični suton u kojem se ne zna gdje završava tvoj udah, a počinje moj izdah.
U toj svetoj neodređenosti, povjerenje se pretvara u svjetlo koje ne dolazi izvana, već iznutra, kao kruna od zvijezda koju polažemo na čelo onoga tko se usudio ostati s nama u tami.
Postajemo čuvari tuđih snova, bića koja kroz maglu vremena vide vječnost u jednom jedinom pogledu.
Jer na kraju, kada sve riječi ispare i sjećanja postanu prozirna, ostaje samo neobjašnjiva toplina, trag nečijeg postojanja u nama, miris neba u sobi u kojoj smo se napokon usudili biti.
STOME TIŠINE/Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak