ŠAPAT U PREDVEČERJE
Svijet, taj golemi, bučni teatar u kojemu smo nekoć igrali uloge s dječjim povjerenjem, s godinama se pretvorio u kulisu hladnog mramora.
Moje su oči dugo tražile smisao u kretanju gomile, no pronašle su samo razočaranje – ne ono oštro i trenutačno, već tiho, taložno razočaranje koje se skuplja kao prašina na starim spisima. Obećanja koja su nam davana u mladosti, o pravednosti i harmoniji, rasplinula su se pred zbiljom koja ne poznaje milost, ostavljajući nas da stojimo ogoljeni pred spoznajom da je kozmos prema našim žudnjama posve ravnodušan.
U tom se pejzažu ljubav više ne ukazuje kao čvrsto uporište. Vjerovali smo da će ona biti sidro, teška i sigurna kotva koja će nas vezati uz dno u jeku najgorih nevremena, no ispostavilo se da je ona tek list u oluji.
Krhka, nošena hirovitim vjetrovima tuđih nemira i vlastitih nesigurnosti, ona više ne pruža zaklon.
Ona je tek svjedočanstvo naše ranjivosti, drhtavi trag postojanja koji nestaje u prvom ozbiljnijem mraku.
Na tu se krhkost nadovezuje gorčina izdaje, onaj nijemi rez nožem koji dolazi s leđa, od onih koje smo nazivali prijateljima.
Ti su lomovi najdublji jer ne ruše samo odnos, već i samu mogućnost povjerenja, ostavljajući nas da u svakom novom licu tražimo sjenu buduće nevjere.
Dom, nekadašnja utvrda ispunjena smijehom, sada odjekuje prazninom djece koja odlaze.
Njihov odlazak nije samo prirodni slijed života, već polagano ljuštenje vlastite kože.
Oni odnose komadiće naše prošlosti u svjetove u kojima smo mi tek gosti, ili još gore, uspomene. Dok oni plove prema svojim obzorima, nas sustiže starost ne kao mudrost, već kao nepozvani gost koji polako gasi svjetla u prostorijama našeg bića.
Ta starost donosi i bolnu neuklopljenost u radnu svakodnevicu, u okruženju gdje se slavi brzina, površnost i neumoljiva produktivnost, moja refleksivnost djeluje kao anakronizam, kao krivi ton u kakofoniji modernog stroja koji ne trpi stanke ni dubinu.
I dok se krug zatvara, preostaje nam samo ostatak neznanih nam dana
Oni se više ne mjere satima ili obvezama, već nekom neuhvatljivom, misticnom tvari. Postali su poput magle nad ustajalom vodom – gustom, mliječnom i neprozirnom.
U tom sutonu, gdje se granice između onoga što je bilo i onoga što nikada neće biti polako brišu, preostaje samo mirna predaja. Svaki preostali izdisaj postaje molitva bez riječi, upućena onom neznanom izvoru iz kojeg smo potekli, dok se duša polako pretvara u sjenu koja se, bez otpora, stapa s vječnim mrakom šume.
_____
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE -Maja Šiprak