ŠAPAT CRNOG LEPTIRA
O sumnji i slutnji
Sumnja nije tek puko kolebanje uma.
Ona je tihi korozivni dah koji polako rastače meku tkaninu sna iz kojeg je satkana naša vjera u sutra.
Ako je ljudska duša krhki lopoč na površini nepoznate vode, tada su sumnja i zla slutnja tamni virovi koji ne dolaze s hukom oluje, već iz samih dubina, nečujno i neumoljivo. One su najgori neprijatelji jer ne kidaju latice izvana, već truju korijen u mulju tajni.
U dvorani ogledala koju nazivamo sviješću, te sile krive svaki odraz dok lice voljenog ne postane blijeda maska, a toplina nečijeg daha, studen koja nagovještava zimu.
Zla slutnja je sjenoviti tkalac koji plete mrežu od niti koje još nisu ispredene.
To je posuđivanje jecaja iz budućnosti uz kamatu koja se plaća utihlim smijehom sadašnjeg trenutka.
Dok čovjek korača kroz visoku travu života, sumnja je ona iznenadna sjena ptice grabljivice koja nas uvjerava da se u svakom mirisu cvijeta skriva miris pepela.
Ona pretvara intuiciju u nemiran dim koji nam grize oči.
U tom stanju, mi više ne dodirujemo svijet.
Mi samo opipavamo rane koje se još nisu otvorile, krvareći iz nevidljivih rasjeklina koje su nanijele slutnje o izdaji sunca.
Metaforički, te dvije sile su poput crnih labudova na jezeru tišine – predivni u svom mračnom spokoju, ali pogubni jer svaki njihov pokret muti bistrinu s koje pijemo mir.
Onaj tko dopusti zloj slutnji da mu postane suputnik, prestaje biti putnik i postaje drhtavi list na vjetru koji još nije zapuhnuo.
Svaki šum šume za njega je jeka pada, a svaki zagrljaj samo uvod u dugu samoću.
To je najsuptilniji oblik unutarnjeg nestajanja, gdje čovjek, u strahu da ne izgubi svjetlost, sam sklapa oči, vjerujući da je tama koju je sam izabrao sigurnija od one koja bi ga mogla zateći nespremnog.
A na samom rubu tog nutarnjeg bezdana, gdje misao gubi svoj glas i postaje tek drhtaj, leži tajna koju prepoznaju samo oni koji su se usudili šutjeti.
Sumnja i slutnja su poput magle koja misli da je planina.
One nemaju svoju težinu, već samo onu koju im mi darujemo svojim nemirom.
Kada se sumrak zgusne toliko da se više ne čuje ni otkucaj vlastitog srca, u toj apsolutnoj tišini događa se čudo pretvorbe.
Sjenoviti neprijatelji hlape kao jutarnja rosa onog trena kada shvatimo da su oni bili samo odraz našeg odbijanja da budemo krhki.
U srcu najdublje tmine duša otkriva da je tama bila tek previše neizrečene ljubavi za oči koje su se bojale treptaja.
Sjene se ne tjeraju mačem, već postajanjem.
One nestaju onog trena kada shvatimo da je i sam onaj koji sluti samo odsjaj zvijezde na vodi koja se konačno usudila smiriti.
______
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE@ Maja Šiprak