PUNI KRUG
....Ja kao Ja
ne koračajte
ka svijetu mom
dosanjanih
snova i tihih nemira
gdje ni
oblaci nebom ne plove
ja sam
nijemi čuvar svojeg vremena
tiha izvana
i kaotična iznutra
branjena
samo ranjivošću svojom
svima
vama nepoznata i nenametljiva ...
Postoji tajni pretinac u mojoj svijesti u kojem čuvam boju koju volim, miris cvijeta koji me rastvara i okus slatkiša koji je zapravo jedini preostali trag djetinjstva.
To su male, nevažne stvari za svijet koji me okružuje, ali za mene, one su jedini dokaz da postojim izvan tuđih pogleda.
Dok drugi ispisuju margine moga života svojim sigurnim uputama o tome kako bih trebala disati, hodati i trajati, nitko ne ulazi u tu sobu mojih dubina.
Svi znaju kamo trebam ići, ali nitko ne zna o čemu sanjam dok gledam kako se sumrak polako uvlači u pukotine zida.
Zovu me jakom, ali ta je riječ samo maska kojom prekrivaju vlastitu nelagodu pred mojom tišinom.
Nisam jaka!
Samo sam naučena na odsutnost pitanja.
Navikla sam na tu hladnu prazninu u kojoj nitkom nije važno kako sam.
Sama brišem suze, te gorke bisere koje nitko nije želio primijetiti, i sama vodim bitke u kojima nema zastava, samo nijemo krvarenje. Svaki moj uspon nakon pada je nužnost — podižem se jer je samoća previše hladna da bi se u njoj dugo ležalo.
No, ispod tog oklopa navika, u meni kuca čežnja za onim što je gotovo zaboravljeno, za mirom koji ne traži opravdanje.
Postoje zagrljaji koji su cijeli svemir, prostor u kojem riječi postaju suvišne kao stara odjeća.
U takvom zagrljaju glava sama pronalazi svoje mjesto, oči se sklapaju jer više nema opasnosti, a duša napokon skida svoje ratničke boje.
Ne tražim objašnjenja ni velike životne istine.
Tražim samo utočište u kojem je dopušteno biti lomljiv, biti ničiji, biti samo svoja tišina.
I osjećam, negdje na rubu ovog umornog obzorja, kako se prostor polako mijenja.
Kao u nekoj staroj, dragoj pjesmi čije riječi još ne razaznajem, ali čiju melodiju već ćutim u krvi, približavaju mi se ruke koje ne prosuđuju.
Vidim obrise tog mira koji me čeka, tu sigurnost koja ne guši, nego oslobađa.
Taj zagrljaj nije više samo san!
On je tihi odjek koraka koji mi dolaze u susret kroz maglu svih mojih samoća.
Tamo, u tom krugu tvoje blizine, moje će rane postati samo obični tragovi proljeća, a ja ću napokon smjeti samo — biti ja...
Zaspis na rubu loma/STOME TIŠINE@Maja Šiprak