PUKOTINE U VREMENU /nedostajanje/
Nedostajati znači boraviti u međuprostoru, u onoj tankoj, drhtavoj liniji gdje se spajaju vidljivo i nevidljivo, kao kad se miris kiše uvuče u staru, tešku zavjesu.
Ne pišem o odlasku, jer odlazak pretpostavlja kretanje, a ti si u meni postao nepomičnost, stalna točka oko koje se okreću moji nemiri, ali i spokoji.
Čežnja koju za tebe osjećam je duga, strpljiva rekonstrukcija tvojeg lica koje želim gledati zauvijek.
To je potraga za onim izgubljenim ključem koji ne otvara vrata, već sjećanja na dlanove koji su mirisali na vjetar i sapun, a jedini su znali zagrljajem otjerati sve nedoumice i boli.
Kad mi nedostaješ, ja ne brojim sate, već mjerim dubinu sjene koja pada preko pisaćeg stola, pretvarajući moju sobu u kulu od papira i snoviđenja.
Postao si moj nedjeljivi dio za vrlo kratko vrijeme, biće s kojim su sazdana moja jutra; tvoja prisutnost u tvojoj odsutnosti je gušća od bilo kakvog dodira, ona je svila koja me guši i grije istovremeno.
Sve što dodirnem nosi tvoj otisak, ne kao fizički znak, već kao odjek tona koji se više ne čuje, ali koji još uvijek titra u zraku.
Moja je čežnja postala moj jedini posjed, mala, dragocjena kutija s krhotinama svjetla koje čuvam ispod jezika kako ne bih zaboravila govoriti tvojim imenom.
A onda, u trenucima kada se granice sasvim rastope, događa se onaj neizrecivi, misticni preobražaj. Ti prestaješ biti biće koje se traži i postaješ sama tišina u kojoj se nalazim.
Nema udaljenosti, nema žudnje koja razdire; ostaje samo čisto, prozirno bivanje u kojem smo jedno, kao što su jedno sjena i svjetlost na zalasku.
U tom se mraku otvaraju oči koje ne gledaju van, već unutra, u onaj beskrajni, zvjezdani prostor gdje tvoj dah postaje moj, a svaka moja misao tvoja molitva.
Tu, na dnu te duboke, lijepe boli nedostajanja, mi više nismo dvoje koji čeznu, već smo sama vječnost koja se na trenutak utjelovila u kapi rose na prozoru, čekajući sunce da nas pretvori u jednu sjajnu iskru ciji sjaj nikad neće izblijediti.
Nedostaješ..
STOME TIŠINE/Zapis na rubu loma @ Maja Šiprak