PLAMEN KOJI PALI VJEČNOST
Postojim, dakle izgaram!
To je jedina istina koju priznajem u ovom procjepu bivanja koji drsko
nazivam svojim životom.
Rekli su mi da je život hod po čvrstom tlu, no ja sam oduvijek znala da je on zapravo pad kroz beskonačnost, slobodan let u kojem je jedino važno koliko jako svijetli tvoja vlastita koža dok se tarem o nevidljive rubove sudbine.
Strast nije tek puki nagon!
Strast je pradavni krik materije koja želi postati duh.
Moja je strast divlja, zaigrana, neukroćena zvijer koja se hrani vlastitim mirom i pretvara ga u pepeo.
Nikada nisam željela samo preživjeti.
Biti istrgana ljepotom življenja, uništena silinom onoga što osjećam, jer krv mi je rastopljeno zlato koje vrije pod pritiskom spoznaje da je svaki trenutak bez žara, zapravo već nastupila smrt.
Tko se boji izgaranja, taj nikada nije doista disao.
Izgaranje je cijena koju plaćamo za privilegiju da osjetimo apsolut. Moje kosti su ispisane ožiljcima onih vatri koje sam sama potpalila, birajući radije pepeo nego ustajalu mlakost postojanja.
Izgorjeti znači dati sve!
Izgorjeti znači pretvoriti bol u gorivo!
Izgorjeti znači postati svjetlost onima koji se boje mraka!
Često su me pitali gdje nalazim snagu nakon što se pretvorim u prah.
Ne razumiju da je pepeo najplodnije tlo.
Iz njega ne izranjam ista!
Izranjam oštrija, čišća, produhovljenija, iscijeljena i lišena suvišnih slojeva ega.
Izgaranje je moj trijumf nad prolaznošću.
A ljubav?
Ljubav je jedini most koji se usuđuje premostiti ponor bez prostora.
U svijetu gdje se sve mjeri koracima i satima, moja ljubav odbija biti mjerljiva.
Ona je bezvremenska, ne zato jer traje dugo, već zato što u jednom jedinom dodiru dlana o dlan sažima tisućljeća.
Ljubila sam kroz eone, u prostorima koji nemaju imena i u tišinama koje prethode stvaranju svijeta.
To nije ljubav koja traži posjedovanje!
To je ljubav koja traži prepoznavanje, trenutak kada u njegovim očima ugledaš odraz vatre koju si mislila da si davno ugasila, i shvatiš da vrijeme ne postoji – postoji samo intenzitet prisutnosti.
I prepoznavanje očiju.
Sada, dok stojim na rubu svega što poznajem, osjećam kako se prostor povlači.
Nema više zidova, nema obzora. Ostala je čista gola, pulsirajuća esencija.
Moja duša više ne stanuje u tijelu! Raspršila se u frekvenciju čiste emocije.
Čujem šapat koji ne dolazi izvana, već iz same srži moga bića.
To je zvuk vječnosti koja se smije našim pokušajima da je uokvirimo. Ja više nisam žena koja osjeća – ja sam sam Osjećaj.
Onaj sam trenutak prije nego što svjetiljka zgasne, a svemir postane jedno s tamom.
U tom mraku, ja ne nestajem, već postajem sveprisutna.
U prostoru bez mjesta i vremenu bez sata, plamen sam koji ne treba kisik da bi gorio.
Ljubav sam koja ne treba objekt da bi postojala.
Ja sam ništa,... i upravo zato sam Sve.
.
________
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @Maja Šiprak