MUDROST PRAZNIH RUKU
Postoje sjene koje ne poznaju zakon zalaska sunca.
One ostaju utkane u teksturu zidova i miris jastučnica, stvarajući opsjenu prisutnosti tamo gdje je vrijeme odavno proglasilo kraj.
Čovjek godinama živi u tom raskoraku, u sobi koja diše nečijim tuđim ritmom, vjerujući da je sjećanje istinitije od činjenica.
Jer miris je tvrdoglav, a sjena na zidu ima obrise koje srce prepoznaje brže od razuma.
U toj tamnoj sobi ljubavi, strah i odanost postaju blizanci, čuvamo nečije odsustvo kao najdragocjeniji posjed, nesvjesni da nismo mi ti koji držimo uspomenu, već je uspomena ta koja drži nas.
Sjećanje nije statična arhiva, već živa, neprestano mijenjana skulptura.
Svaki put kada je dotaknemo prstima čežnje, mi je iznova oblikujemo, udaljavajući se od onoga što je uistinu bilo ka onome što smo od tog materijala uspjeli sagraditi.
Taj proces je tih, gotovo nečujan, ali oštar poput ruba papira – rez koji ne primijetimo sve dok ne počne krvariti kroz pukotine naše svakodnevice.
Vjerujemo da se držimo za nekoga, za neku verziju sebe koja je nekada vrijedila, dok zapravo samo visimo nad ponorom vlastite priče, ponavljajući je toliko puta da je zamjenjujemo za sudbinu.
Tišina ne ulazi u život uz prasak..., ona nadire poput vode ispod zatvorenih vrata, podmuklo i nezaustavljivo.
Ona nas ne posjećuje – ona nas zaposjeda.
I tada, u nekom sasvim običnom jutru, sine spoznaja- praznina nije nastupila danas, ona je tu odavno, kao susjed kojeg godinama izbjegavamo pozdraviti.
Shvaćamo da je nada često samo otmjeno ime za odgađanje suočavanja, a da smo riječ „ljubav“ koristili kao štit protiv straha od vlastite samoće.
„Pustiti“ nije herojski čin volje niti zaokružen datum u kalendaru.
To je dugo, iscrpljujuće otapanje unutrašnjeg leda koji ne popušta pred toplinom, već pred vlastitim umorom.
Ruke ne otvaramo iz snage, već iz plemenite iscrpljenosti koja je konačno prerasla u mudrost.
Tek tada, u tom prostoru gdje prestajemo biti nečija isprika ili čuvari tuđih tragova, rađa se sloboda koja ne traži novo mjesto ili novo ime.
To je sloboda koja dopušta onome što jest da napokon nadjača ono što smo htjeli da bude.
Između tereta onoga što pamtimo i lakoće onoga što bismo mogli postati, pulsira tanki, jedini stvarni prostor sadašnjosti.
To je tiho pristajanje uz vlastito disanje, spoznaja koja ne traži dramu, već dolazi prirodno poput svitanja koje nas zatekne dok smo gledali u drugu stranu.
U tom novom danu nema više potrebe za dokazivanjem postojanja kroz druge.
U toj konačnoj tišini, ruke ostaju prazne – ali ne kao znak gubitka, već kao šupljina školjke koja, premda odvojena od pučine, u sebi i dalje čuva jeku mora, dovoljno duboku da u njoj odjekne čitav svijet koji tek treba početi.
________
Zapis na rubu loma/ STOME TIŠINE @Maja Šiprak