MODRI KORJEN
Sjedim na balkonu u kasni sat, dok se grad prelijeva u modru tintu, a hladni zrak mi dotiče lice poput nečijeg zaboravljenog dlana.
Noć je prozirna i krhka, nalik na tanki porculan koji bi mogao puknuti pod težinom samo jedne preglasne misli.
Moje ruke miruju u krilu, ali u meni još uvijek traje onaj tihi, nevidljivi rad prirode o kojem pišu iskusni pjesnici.
Svaki list koji raste u tegli pored mojih nogu upire svoj zeleni prst prema nebu i ponavlja mi: ono što posiješ, urodit će plodom.
To je zakon koji ne poznaje milost, ali poznaje pravdu.
Moja prošlost je vrt u koji sam ponekad bacala sjeme iz nehaja, iz straha ili iz puste samoće.
No, u ovoj tišini, dok se miris vlage miješa s mirisom dalekog mora, shvaćam da su preživjele samo one klice koje su hranjene dobrotom. Ako imate imalo pameti, dragi čitatelji ovog eseja, ne sadi ništa osim ljubavi.
Jer samo ljubav ne traži ništa zauzvrat, a nudi sve... ona je onaj tanki, zlatni konac koji povezuje moje djetinjstvo u nekim drugim gradovima s ovim trenutkom na balkonu, gdje vrijeme više ne teče, već stoji kao duboka voda.
Mjesec se zapleo u grane stare platane.
Tišina je jedini jezik koji srce uistinu razumije.
Svaki udisaj je sjetva, a svaki izdisaj žetva onoga što jesmo.
U dnu dvorišta, sjene piju preostalu svjetlost dana.
Ono što smo voljeli, postaje naše jedino pravo sklonište.
Noć se sklapa kao knjiga koju više ne moramo čitati naglas.
______
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @Maja Šiprak