MARGINE TIŠINE I MEKI OTISCI RUKU
Sjedim na balkonu, u onom kasnom satu kada grad prestaje biti buka i postaje tek daleki, prigušeni puls.
Noć je hladna, ali nepomična.
Svjetiljke u dnu ulice nalikuju na niske bisera koje je netko nemarno prosuo po crnom baršunu asfalta.
Ruke položene na staklenu ogradu osjećaju hladnoću i njezinu ravnodušnost, dok razmišljam o tome koliko smo često u životu poput te ograde – čvrsti, hladni i spremni da izdržimo tuđe oslanjanje, a da sami nikoga ne dotaknemo.
U zakašnjelom miru, jasnije nego na svjetlu dana, razaznajem granicu između ljubavi i nježnosti.
Ljubav je često nalik na ovaj grad podno mene, puna planova, kretanja, bučnih zahtjeva i osvijetljenih izloga u kojima izlažemo svoje najbolje verzije.
Ona je arhitektura naših potreba, ono grčevito "želim te" koje pokušava premostiti jaz između dva samoćom ograđena bića. Ljubav pametuje. Strategija je opstanka, ugovor potpisan strahom od praznine.
Ali nježnost... ona je onaj tihi povjetarac koji mi sada dotiče lice, ničim izazvan i sasvim besplatan.
Nježnost je poklon koji ne traži zahvalu.
Ona ne dolazi s predumišljajem, ona se ne planira u kalendarima naših naklonosti.
Dok ljubav često postavlja uvjete i gradi zidove od očekivanja, nježnost je ono blago, gotovo nečujno "tu sam, ne brini".
Ona ne traži od nas da budemo bolji, ljepši ili mlađi.
Ona nas prihvaća upravo u našem urušavanju.
Ljubav je sunce koje zna i spržiti, dok je nježnost mjesečina koja samo blago ocrtava obrise onoga što jesmo, ne zahtijevajući od nas da sijamo vlastitim sjajem.
Gledam u mrak okolnih fasada i razmišljam o svim onim ljudima, o svim onim unutarnjim sobama u kojima nitko dugo nije boravio. Postoje dijelovi nas koji su poput stare, napuštene djece – skvrčeni u kutu, navikli na hladnoću, uvjereni da je dodir nešto što pripada drugima.
Nježnost posjeduje tu čudesnu, skoro ljekovitu drskost.
Ona mazi i one koje nikada ništa nije pomazilo.
Ona se ne boji hrapave kože, ni oštrih riječi kojima se branimo od svijeta.
Ona pronalazi zaboravljene tuge koje su se pretvorile u kamen. Pronalazi umorne oči koje više ne očekuju čudo, primjećuje pukotine u ponosu kroz koje curi strah od nevažnosti.
Kao što vlaga polako, uporno prodire kroz najtvrđi beton i u njemu budi sjeme trave, tako i nježnost otapa naše oklope.
Ona je meki otisak ruke na duši koja je zaboravila da smije biti ranjiva.
Odlažem olovku, dok se tišina balkona stapa s tišinom u meni. Shvaćam da smo svi mi, u suštini, tek skupljači tih rijetkih, ničim izazvanih trenutaka blagosti.
Ljubav nas može definirati, može nas čak i spasiti, ali nas samo nježnost može doista utješiti.
Nježnost je onaj fini vez koji ne dopušta da se raspadnemo na vjetru.
Odlazim s balkona noseći tu spoznaju kao topli šal oko vrata.
U svijetu koji neprestano pametuje i želi, biti nježan znači biti istinski slobodan.
I zato dopustiti nekom neznancu u sebi, ili onom pored sebe, da jednostavno – odahne.
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak