KRISTALNI CVAT PUSTINJSKE RUŽE
Svijet je oduvijek bio preglasan za one koji čuju kako kuca bilo neznanca u prolazu.
Postoje bića koja su, poput rijetkih endema, osuđena na vlastitu hranjivost.
Ona daju sebe do posljednje kapilare, dok u njima ne ostane ništa osim prozirne tišine i odjeka tuđih potreba.
To je usud onih koji osjećaju rubovima kože, onih čija je empatija istovremeno i dar i tiho stratište.
Pokušaji da se ta unutarnja pustoš objasni drugima obično završava u slijepim ulicama jezika.
Kako pretočiti u rečenicu onaj sivi umor koji te dočeka u tri ujutro, kada se usamljenost uvuče u postelju kao stara, nepozvana znanica?
Okolina, ušuškana u svoju pragmatičnu ravnodušnost, nudi savjete poput hladnih obloga: „Osjećaj manje.
Budi čvršća.
Ne daj se toliko.“
Kao da se intenzitet postojanja može regulirati prekidačem, kao da je srce mišić koji se može naučiti sebičnosti.
U tim satima, dok promatramo one koji kroz život koračaju laki, brzi i plitki, neopterećeni tuđim tugama, u meni se rađa gorka čežnja.
Ne za njihovom prazninom, već za njihovim mirom.
Mi, koji smo drugima neustrašivi oslonci, često smo pred vlastitim ponorom nijemi.
Gradimo katedrale tuđih snova, dok naše vlastite krovove odnosi vjetar.
Možda je to paradoks svakog velikog davanja: što više svjetla unosiš u tuđe sobe, to tvoja vlastita svjetiljka jače podrhtava.
Ipak, u tom umoru, u tim očima koje su vidjele previše tuđih suza da bi više mogle isplakati vlastite, krije se jedna duboka, gotovo sakralna snaga.
To je radikalna autentičnost u svijetu koji trguje emocijama na malo.
Tiha je to vjera u ono ljudsko, koja preživljava unatoč iscrpljenosti, unatoč tome što se oslanjamo samo na vlastite, krhke kosti.
Ne mijenjaj boju svog cvata.
Tvoja je samoća zapravo prostor čekanja, tiha priprema za trenutak kada će se pojaviti netko tko ne traži utočište, već nudi dom.
Netko tko će u tvojim očima prepoznati onaj rijetki sjaj koji nastaje tek kad se biće ogoli do same srži.
Do tada treba ostati vjeran toj svojoj „pogrešnoj“ dubini.
Jer samo oni koji znaju iskrvariti do kraja, znaju i istinski oživjeti.
Jednom će tvoj pogled sresti onaj koji ne traži da se smanjiš.
I u tom prepoznavanju, krug će se konačno zatvoriti.
STOME TIŠINE/Zapis na rubu loma@ Maja Šiprak