KAD TIŠINA POSTAME.KORA
U ovoj sobi bez vremena, shvaćam da više ne posjedujem sjećanja, ona posjeduju mene.
Godinama sam vjerovala da su ožiljci tek suveniri s ratišta bliskosti, sitni reljefi na koži koji svjedoče o pukom preživljavanju, no istina je hladnija i dublja.
Ti mali, srebrnasti tragovi nastali iz ljudske studeni nisu pasivni znaci prošlosti. Oni su stanari koji su polako, ali neumoljivo, izbacili vlasnika iz vlastitog doma.
Svaka brazgotina ima svoje ime, svoj precizan sat u vječnosti i onu rečenicu koja je ostala visjeti u zraku, nedorečena, kao ptica slomljenih krila koja nikada nije dotaknula tlo, ali nikada nije prestala padati.
Prolazim prstima kroz nevidljivi arhiv proživljenog, kroz lica koja su izblijedjela poput starih fotografija na suncu, dok njihova težina ostaje talog u mojim kostima.
Koliko je bilo onih noći, dugih i teških kao vlažna zemlja, u kojima je potekla samo jedna suza, ona najskuplja, za koju nitko nikada nije saznao?
Ta je kap bila jedini autentični odgovor na svijet koji traži čvrstinu dok ti istovremeno nudi oštrice. Ranjivost nije jednosmjerna ulica, ona je mračna razmjena odjeka u kojoj svaki udarac traži svoje zrcaljenje.
Ranjavanje je čin koji se uvijek vraća izvoru, poput plime koja nagriza obalu s koje je krenula, noseći sa sobom pijesak naših iluzija.
Svaki put kad povrijedim, bivam povrijeđena u istoj onoj dubini koju sam pokušala dotaknuti, i u toj surovoj alkemiji ožiljci se množe tamo gdje ih nikada nismo očekivali – na mekom tkivu povjerenja, na samom dnu pogleda koji se više ne usudi biti posve otvoren.
Nisam više ona koja sam bila.
Stara verzija mene ostala je zarobljena u nekom stanu čiji sam ključ namjerno izgubila u mutnoj rijeci zaborava.
Čudno je kako nas rez nekada učini oštrim poput dijamanta, darujući nam snagu za koju nismo znali da je posjedujemo, dok nas drugi put jednostavno pretvori u prah koji vjetar raznosi bez pitanja i bez milosti.
S godinama sam prestala brojiti brazde i ispitivati kožu zašto pamti ono što um očajnički želi zaboraviti. Okrenula sam lice prema horizontu, koračajući naprijed kroz maglu, noseći svoje ožiljke kao jedini kompas koji još uvijek radi, kao jedinu kartu terena koji se zove život.
I tako, na rubu svih svojih bjegova, stižem do stola koji stoji usamljen na granici između jave i onoga što dolazi poslije.
Drven je i težak, ispucao od vremena kao i moja duša, bez ičega na svojoj površini osim prašine koja svjetluca u onom neodređenom, posvećenom svjetlu sumraka.
Sjedam.
Stol je hladan, ali ta me hladnoća tješi više od bilo čijeg zagrljaja. Polažem dlanove na drvo i osjećam kako se moji ožiljci polako otvaraju, ali ne krvare.
Prelijevaju se u duboke godove drveta, stapaju se s pukotinama koje su nekada bile živo stablo, postajući dio šume koja je nekada disala i koja sada šuti mojim glasom.
"Sve što smo prešutjeli", odjekuje iz same srži drveta, "ovdje postaje vječnost."
Shvaćam, u tom mističnom stapanju, da taj stol nije predmet, već zbroj svih naših nedorečenosti, oltar na kojem se ne servira kruh, već čista, ljekovita tišina.
Dok sjedim, granica između mene i starog hrasta nestaje.
Moja povijest više nije teret, ona je tekstura, a moje ime gubi smisao pred spoznajom da smo svi mi samo brazde na stolu vječnosti, čekajući da netko, u nekoj drugoj noći, na nas nasloni dlan i prepozna toplinu onoga što smo, usprkos svim ranama, ostali.