IZGARANJE
/O začinu života/
Život nije samo trajanje, nije sivi niz sati koji se slažu jedan na drugi poput prašnjavih knjiga na polici zaboravljene biblioteke.
On je titraj, onaj fini, gotovo neuhvatljivi trenutak u kojem se miris tek skuhane kave miješa s hladnim jutarnjim zrakom, podsjećajući nas da smo još uvijek tu, prisutni u vlastitom tijelu. Oduvijek sam vjerovala da je prava esencija života skrivena u začinu, u onom zrnu papra koje nam izmami suzu ili u niti šafrana koja boji našu svakodnevicu u boju sunca koje zalazi.
Bez tog unutarnjeg sagorijevanja, bez vatre koja tinja u dnu trbuha, mi smo samo sjenke koje prolaze kroz ogledala, ne ostavljajući traga ni u sjećanju ni u pogledu onoga preko puta.
Moje su ruke, baš kao i moje misli, bile obilježene pepelom strasti.
Jer strast nije samo tjelesni krik, ona je intelektualna glad, ona je ono bolno i predivno izgaranje koje nas tjera da pišemo dok ne svane, da volimo dok nas ne zaboli cijelo tijelo, da tražimo smisao tamo gdje drugi vide samo prazninu.
To je tihi neprekidni proces pretvaranja vlastitog bića u toplinu, u svjetlost koja obasjava sobu dok vani sipe jesenske kiše.
Pisati znači trošiti se, davati se stranici kao što se drvo daje plamenu – bez ostatka, do posljednje krhotine identiteta.
U tom nestajanju, paradoksalno, pronalazimo svoju najčišću formu.
Sve što je vrijedno, nastalo je iz tog svetog nemira.
Mi smo tvorci vlastitih sudbina, ali niti kojima radimo moraju biti umočene u crvenu boju naših htijenja.
Ponekad se bojim te siline, te potrebe da se sve proživi do srži, do kosti, jer znam da svako veliko gorivo ostavlja prazninu.
Pa ipak, radije bih bila pepeo koji je nekada bio požar, nego kamen koji nikada nije osjetio toplinu sunca.
U mojim godinama, tišina postaje rječitija od riječi, a miris cimeta u kuhinji priziva sjećanja na sve one male smrti koje smo preživjeli da bismo se ponovno rodili u nekom novom stihu, u nekom novom dodiru.
Na kraju, kad se zavjese spuste i kad se soba ispuni onom plavičastom sutonom koji briše rubove predmeta, shvaćam: mi nismo ono što smo zadržali za sebe, već ono što smo podijelili kao kruh i vino.
Esencija je u davanju koje nas ostavlja praznima, ali prosvijetljenima kroz eone.
I dok se polako pretvaram u miris, u odjek, u trag tinte na papiru, osjećam kako se krug zatvara. Tamo gdje prestaje moje tijelo, počinje velika, nijema pjesma svemira, u kojoj više nema ni 'ja' ni 'ti', samo vječni, tihi plamen koji ne poznaje ni vrijeme ni granicu, već samo beskrajnu, mliječnu bjelinu u kojoj se napokon gubim, postajući sam taj začin života.
______
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @Maja Šiprak