HOD TIŠINE
U sobi sam gdje se rubovi namještaja gube u sumraku, u onom međuprostoru kada predmeti prestaju biti stvari i postaju sjećanja.
Razmišljam o tom čudnom tkanju vremena koje neprestano rasipamo.
Kažu da je depresija samo stanovanje u onome što je već iscurilo kroz prste – u pepelu prošlosti koji nas guši jer mu ne damo da se ohladi.
Tjeskoba je, s druge strane, grozničavo trčanje ususret zidu koji još nije sagrađen, u maglovitu budućnost koja se još nije dogodila.
Pitanje je da li će se uopće dogoditi!
A ja?
Ja pokušavam pronaći tanki prozirni šav sadašnjosti.
Dugo sam vjerovala da će mir doći kao nagrada.
Da ću, kada jednom završim sve te nedovršene rečenice, kada pospremim sve ladice svog života i zatvorim stara poglavlja, napokon moći udahnuti.
Čekala sam onaj mitski kraj, koji bi mi dopustio da budem slobodna.
No, u ovom svijetu krhotina, ništa nikada nije sasvim dovršeno.
Uvijek će postojati neka mrlja na staklu, neka neizgovorena riječ, neka bol koja još uvijek pulsira poput neugasle zvijezde.
Sada shvaćam, s onom gorkom mudrošću žene koja je predugo gledala u kišu, da mir nije odredište.
On nije bijela zastava koju svijet izvjesi pred našim umornim nogama.
Mir je ono što ja, ovakva lomljiva i tiha, donosim u sobu.
On je moja sjena koja se više ne trza na svaki šum.
Mi smo ti koji darujemo smisao ovom kaosu, mi smo oni koji u tišini srca krotimo vjetrove.
Učim boraviti u trenutku kao u maloj, toploj kući od papira.
Nema više čekanja da se oluja stiša.
Učim hodati kroz nju kao da je najmekša svila.
A mir postaje unutarnji pejzaž koji slikam dok mi ruke još drhte od napora.
Tamo na samom rubu svijesti, gdje se misao dodiruje s ništavilom, osjećam kako se otvaraju nevidljiva vrata.
Više nisam ja ta koja hoda kroz vrijeme.
Vrijeme je ono koje teče kroz mene, dok ja ostajem nepomična točka u središtu vira.
Postajem dio one velike, nijeme tajne koja spava u korijenju stabala i u dahu koji se još nije dogodio.
U tom bezzvučju, više ne trebam ime.
Postajem tek odsjaj svjetlosti na vodi koja ne pamti ni obalu, ni put, ni samu sebe.
_________________Zapis na rubu loma / STOME TIŠINE - Maja Šiprak