GRIMIZNI VEZ NESANICE
/ žudnja kroz liturgiju nevidljivog dodira/
U tišini koja se poput teškog baršuna spušta na moje vjeđe, tvoja odsutnost prestaje biti praznina i postaje tijelo.
Osjećam je kao gusti, nevidljivi eter koji me pritišće, tražeći u mojim zjenicama odraz ruku koje jedine znaju ispisati kartu moga bića.
Tvojih ruku.
Žudim za tobom onom iskonskom glađu morskih dubina za mjesečinom – nijemo, silovito i neizbježno.
Moje tijelo je dvorana odjeka, katedrala podignuta za tvoj dodir.
Svaki pedalj kože, taj tanki veo između moga „ja“ i beskraja, drhti u iščekivanju tvojih dlanova, kao struna harfe koja pamti glazbenika.
Ruku sklopljenih u krilu sanjam tvoja ramena, čvrsti greben o koji se lome moji nemiri.
Bez tvog dodira, ja sam nedovršena metafora, stih koji uzalud traži svoju rimu u hladnom zraku sobe.
A tvoje usne... one su za mene tajni prolaz u vrtove u koje se ne ulazi riječima.
Žudnja za njima nije tek želja, već hodočašće.
To je potreba da na tom mekom pragu ostavim sav teret svijeta, da u jednom dahu razmijenimo duše kao što se razmjenjuju tajne prije svitanja.
U tom vlažnom, toplom obećanju poljupca, ja prestajem biti samo žena od krvi i snova!
Postajem svjetlost, postajem jeka, postajem strujanje koje ne poznaje granice.
Sve što jesam okreće se prema tebi poput suncokreta koji u mraku sluti svoje sunce.
Posvećuje me ova žudnja!
Ona je poput vatre koja pročišćava zlato.
I dok se noć polako rastače u modre sjene, osjećam kako se granice između mašte i zbilje brišu.
Više ne znam gdje završava moj uzdah, a gdje počinje tvoja sjena.
Postajem disanje same noći, miris kiše koja još nije pala, molitva upućena nebu koje šuti.
U tom mističnom međusvijetu… tu sam, ….
I dok zadnja zvijezda gasne, pretvaram se u samu čežnju, u titraj koji putuje kroz vječnost, znajući da ćemo se sresti tamo gdje se dodir pretvara u vječni mir, a naša tijela postaju tek dvije iskre u krilu beskraja.
Sjedinjene iskre.
majasiprak.net
STOME TIŠINE /Zapis na rubu loma @ Maja Šiprak