DRHTAJ U JANTARU
Uvijek je to isti prostor između dva otkucaja srca, u kojem se vrijeme ne mjeri kazaljkama, već gustoćom sjećanja.
Mi smo tek posude koje godinama sakupljaju krhotine svjetlosti, vjerujući da su to dragulji, dok su zapravo samo komadići ogledala u kojima se tražimo.
Naši su životi tek naslagani slojevi prozirnih zavjesa.
Svaka nova želja koju izgovorimo samo je još jedan nabor na tkanini koja sakriva ono neizrecivo.
Jednom će se sve želje u jednu sliti.
Kao kad se zaboravljeni miris dunje na ormaru pretvori u samu bit jeseni, tako se i naša htijenja – ona djetinja, ona grozničava, ona tiha – slijevaju u jednu jedinu točku, potrebu da budemo viđeni, makar u prolazu, makar u odrazu tuđeg oka koje nas ne prepoznaje.
To ulijevanje je tiha poplava koja ne ruši mostove, već briše granice između onoga što smo sanjali i onoga što smo odšutjeli.
Nije lagana ta nježna neizvjesnost postojanja!
Budućnost nije dvorana u koju ulazimo s ključem u ruci, već vjetar koji otvara prozore u sobama za koje nismo ni znali da postoje. Hodamo kroz vlastite dane kao kroz stare stanove, s visokim stropovima i škripavim parketima, čekajući da se dogodi trenutak u kojem će se slučajnost pretvoriti u sudbinu.
To biva onako kako se mraz hvata na staklo – bez plana, bez najave, crtajući pejzaže koje nismo znali ni zamisliti.
Na kraju, ostaje samo fina, siva prašina prisutnosti.
Mi smo arhitekti vlastitih sjena, gradimo kule od onoga što nismo dočekali, dok nas ono što nismo ni tražili tiho obavija poput toplog kaputa u hladno predvečerje.
U tom stapanju svih naših htjela bih, u jedno mirno jesam, događa se onaj tihi preokret: shvaćamo da ljepota nije bila u ispunjenju, već u onoj drhtavoj nadi koja je prethodila svemu što se dogodilo mimo naših nacrta.
Čovjek je najstvarniji upravo tamo gdje ga je život iznenadio, u onom nepredviđenom titraju između dvije želje koje su, napokon, postale jedno tiho more.
_____
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @Maja Šiprak