DA NE IZGUBIM ONO ŠTO VOLIM
Pisanje je oduvijek pokušaj da se spasi ono što nestaje u procjepima vremena, a misao o tome da ne izgubimo ono što volimo nije tek pusta želja.
To je krik protiv entropije, protiv onog neumoljivog praha koji se taloži na licima dragih ljudi i na rubovima starih pisama.
Voljeti znači pristati na ranjivost, na tanki prozirni sloj tuge koji se javlja čim osvijestimo dragocjenost trenutka.
Kao da hodamo kroz stan u kojem su svi predmeti od stakla, a mi, krhki i nespretni, pokušavamo sačuvati njihovu prozirnost od dodira zaborava.
Podnositi ono što se mora – to je ona teška, siva vuna kojom nas život ponekad zaogrne bez pitanja.
Pristanak je to na sudbinu koja nije uvijek krojena po našoj mjeri, no u tom podnošenju, u toj disciplini tuge, rađa se fina nit snage.
Ne bježimo od mraka, već u njemu učimo prepoznavati obrise vlastitog bića. Izbjegavati nepotrebno znači očistiti vidike, maknuti suvišne riječi i buku koja zamagljuje tišinu, kako bismo ostali samo s onim što je bitno – sa šumom kiše, mirisom kave u rano jutro i onom neizrecivom blizinom Drugoga.
U toj potrazi za esencijom, glagoli voljeti i živjeti postaju jedno.
Osnovni je to ton koji drži cijelu kompoziciju našeg postojanja na okupu.
Bez tog tona, mi smo samo razbijena zrcala u kojima se ne ogleda ništa osim praznine.
Potrebno nam je to sidro u drugome, odnosno potvrda da nismo samo sjenke koje prolaze kroz hodnike povijesti, već bića koja pulsiraju u suglasju s prostranstvom.
A na kraju puta, tamo gdje se rečenice rastapaju u bjelinu papira, čeka nas ono što se ne može imenovati. Kada se ugase svjetla i kad utihne potreba za posjedovanjem, ostaje samo titraj, ruka koja poseže za kvakom nevidljivih vrata.
Iza njih ne stoji ni prošlost ni budućnost, već prostranstvo koje miriše na more i na stari, kožni uvez knjige koju još nitko nije napisao.
Možda je ono što nam uistinu treba zapravo posljednji korak u nepoznato, tamo gdje se gubi granica između onoga što smo voljeli i onoga što smo postali.
Tamo nas čeka tišina koja ne plaši, već nas prepoznaje i šapuće nam ime koje smo davno zaboravili, a koje je oduvijek bilo naše jedino pravo utočište.
U tom mističnom sutonu, vrijeme se više ne mjeri satima, već samo jednim jedinim, neprekinutim otkucajem srca koje se napokon usudilo preći preko vlastitog ruba.
_____________
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @ Maja Šiprak