ZRELOST TIHOG POSLIJEPODNEVA
Ima jedno naročito prelamanje u popodnevnim satima života, kada svjetlost prestane tražiti oblike koje bi osvojila i počne blago milovati one koje je preživjela.
U tom tihom smiraju, gdje se sjenke više ne pružaju prema naprijed u iščekivanju sutrašnjice, nego se polako sklapaju oko vlastitog korijena, ljubav razotkriva svoje pravo, gotovo zaboravljeno lice.
Ona više nije nagli, osljepljujući bljesak mladenačke čežnje koji prožire sve pred sobom, niti je plamen što traži gorivo u tuđem priznanju.
Ona postaje poput fine, jedva primjetne patine na starom srebru, svjedočanstvo vremena, dodira i nečujnog opstanka.
Zaljubiti se u kasnijim godinama ne znači vratiti se na početak, nego napokon pristati na zrelost vlastite nedovršenosti.
Nakon što su se stišale oluje ranih zabluda, a ruševine nekadašnjih idealizacija postale tek mirni brežuljci u pejzažu sjećanja, čovjek više ne traži drugoga kako bi sagradio utvrdu protiv prolaznosti.
Zrela ljubav ne dolazi s obećanjima o izbavljenju niti s iluzijom o potpunom ispunjenju. Ona je prije svega prepoznavanje u tami, tiho suučesništvo dvaju bića koja su naučila nositi vlastite ožiljke bez potrebe da ih skrivaju ili objašnjavaju.
U svijetu koji neumoljivo slavi površni sjaj i vječnu upotrebljivost, ovakva je naklonost duboko nenametljiv, ali nepokolebljiv otpor.
Ona se odvija izvan bučnih pozornica, u međuprostorima razgovora koji više ne moraju izgovarati sve, u pogledima koji zadržavaju svoju blagost i kada dodir izostane.
To je susret koji ne zahtijeva posjedovanje, jer dobro zna da se ništa dragocjeno nikada ne može uistinu zadržati, osim samog značenja koje jedni drugima poklanjamo u hodu prema neizbježnom.
Kada se dva takva života isprepletu, oni ne stvaraju novu priču od čistog papira, već nastavljaju pisati po rukopisu koji već ima svoje margine, svoje brisane redove i mrlje od starih suza.
I upravo u toj slojevitosti, u toj neumoljivoj iskrenosti preostalog vremena, leži neobjašnjiva ljepota, da voljeti tada znači dati drugome dopuštenje da bude krhak, da bude umoran, a ipak neskriveno prisutan.
A kada se zavjesa dana napokon počne spuštati, ostaje samo taj tihi, jedva čujni nemir u prsima, kao dokaz da se srce, unatoč svim pukotinama kroz koje je prošlo, i dalje umije odazvati na nečije ime. I možda je upravo to najdublja tajna ove pozne privrženosti, ona ne pokušava pobijediti mrak koji dolazi, nego u njega unosi jedinu svjetlost koja ne peče, nego grije, tihu, pročišćenu prisutnost koja traje sve dok se posljednji odjek ne pretvori u tišinu.
----
Zapis na rubu loma @ Maja Šiprak