Sjena u svitanju i rasuti pepeo svjetlosti
Postoje trenuci u kojima se vrijeme povlači pred tišinom, kada se granica između neba i vode rastapa u zlatnom, tajanstvenom sjaju predvečerja ili ranog svitanja.
U tom međuprostoru postojanja, gdje se spajaju nevidljive niti sudbine, kročio si u moj svijet tiho, poput nemirne sjene koja se prikrada na vrhu vala.
Stigao si baš u trenutku kada sam gradila krhke temelje novog jutra, sakupljajući krhotine vlastitog bića kako bih ponovno naučila disati bez straha.
Došao si kao obećanje, ali si postao oluja koja ne donosi kišu, već pustoš.
Kako čovjek pronalazi put kada mu iz ruku isklizne i posljednji kompas?
Upletao si se u moju svakodnevicu polako, preuzimajući vitalnu snagu, korak po korak, dok od mojega unutarnjeg hrama nisu ostali samo golemi zidovi i tišina. Onaj mali, jedva primjetni plamen svjetlosti, iskra koju sam s toliko truda iskopala iz tmine svoje prošlosti, ugasio se pod tvojim dodirom.
Nisi samo otišao, odnio si sa sobom svu težinu i toplinu, ostavivši iza sebe ruševine i pitanje koje odjekuje kroz pustinju duše, kako oživjeti nešto što je izgorjelo do temelja?
Sjedim u tami vlastitog poraza, i pokušavam prepoznati svoje lice u razbijenim zrcalima onoga što smo bili.
Svaki kamen koji dotaknem nosi trag tvoje prisutnosti, ali i neizmjernu prazninu tvojeg odlaska.
Kamo krenuti kada su svi putovi presječeni, kada je tlo na kojemu stojim postalo prah?
Ne znam kako nastaviti korak naprijed, ne znam koja se vrata uopće još mogu otvoriti, jer gorka spoznaja o tome koliko boli tvoj trag u meni guši svaki pokušaj sna.
Pa ipak, dok se horizont polako utapa u nepoznatu, duboku noć, shvaćam da tama nije samo odsustvo svjetla, već i kolijevka nevidljivog tajanstva.
Možda su ove ruševine jedino mjesto gdje se stara ja morala ugasiti da bi iz pepela progovorila tišina u kojoj više ne pripadam tebi, nego samome svemiru.
Tamo gdje prestaje tvoj otisak, počinje beskraj.
---
Zapis na rubu loma
- Maja Šiprak