ZRCALO BEZ MASKI
/Šutnja u kojoj se prepoznajemo/
Moja duša ne traži graditelja, niti ruku koja će ravnati njezine napukle rubove.
Traži svjedoka.
Netko, u tami koja prethodi svakoj izgovorenoj riječi, mora spoznati ono što jesam – ne ono što bih mogla postati kroz tuđe kalupe, nego ono iskonsko, zatečeno u dubinama vlastitog bića.
Ljudi prečesto dolaze s alatom za popravljanje, zaboravljajući da ljubav nije zanat, nego prepoznavanje.
Kada se dvije ogoljene istine susretnu, lišene teških, društvenih maski koje svakodnevno nosimo poput oklopa, događa se preokret. Ljubav tada prestaje biti napor. Ona više nije rad, niti grčevit trud da se ugodi ili opstane. Ona postaje tihi povratak kući. To je onaj korak preko praga u kojemu se prostor i vrijeme smiruju, a umor nestaje pred jednostavnim mirom prisutnosti.
Tek u tom zrcalu, na mjestu gdje ljudske riječi napokon gube svoju težinu i završavaju svoj vijek, započinje istinsko prihvaćanje.
Riječi su često samo zidovi, dok je šutnja prostor u kojemu se dodirujemo bez dodira.
U tom prostoru znat ću da sam pronašla svoj dom u drugoj osobi – ne kao utočište od svijeta, već kao svijet sam za sebe.
A na samom kraju, kada se i ta spoznaja stopi s večeri, ostaje samo obris.
Trag koji ne pripada ni meni ni njemu, već nečemu što nas nadilazi.
Kao sjena koja se gubi u dubokoj vodi jezera , tamo gdje se svjetlost i tama postaju jedno.
--------
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak