ODJECI NEIZREČENOG
Neke ljude nosiš u sebi i kad odu.
Ne zato što ih još tražiš u gomili bezličnih lica, niti zato što tvoje misli tvrdoglavo kucaju na vrata prošlosti, već zato što su se naselili u tebi. Postoje ti rijetki, neponovljivi čuvari naših unutarnjih svjetova koji ne ostavljaju tragove na površini, u pijesku koji prva plima odnosi, već utkivaju sebe u same korijene našeg bića.
Odlaze fizički, koračajući nekim svojim novim stazama, ali iza sebe ostavljaju neizbrisivo zviježđe prisutnosti utisnuto u beskraj naše duše.
Njihov odlazak nije praznina, on je specifičan oblik postojanja, trajna jeka koja vibrira u skrivenim odajama srca.
Čovjek prividno živi u svijetu riječi, u neprekidnom šumu svakodnevice gdje se značenja često gube i rastaču.
No, istinski susreti događaju se s onu stranu jezika.
Kada netko dotakne tvoju bit, on ne koristi riječi kao mostove... on sam postaje svjetlost koja spaja dvije obale.
Zato se tuga za onima koji su otišli ne hrani sjećanjima na zajedničke razgovore, već onim trenucima u kojima su riječi postale suvišne, a razumijevanje potpuno.
Oni su ostavili neizbrisiv trag u onom najdubljem, neosvojivom rukavcu bića – tamo gdje se susreću svjetlo i sjena, gdje misao gubi formu i prelazi u čisti osjećaj.
To je prostor u kojem se ne govori, jer bi svaki zvuk bio preglasan za krutu i tanku nit nevidljive spone koja nas i dalje veže.
Vrijeme, taj neumoljivi kipar zaborava, pred ovakvim tragovima gubi svoju moć. Godine mogu nanositi slojeve novih događaja, novih lica i drukčijih strasti, ali tišina koju su oni ostavili ostaje netaknuta, poput drevnog izvora skrivenog pod nanosima jesenjeg lišća.
Ti ljudi nisu izgubljeni u vremenu, oni su postali dio našeg načina na koji udišemo svijet, dio našeg tona glasa kada smo sjetni, boja našeg unutarnjeg neba u kasno predvečerje.
Kada se spusti noć i vanjski svijet napokon utihne, ta se unutarnja prisutnost transformira u mistični ritual. Na granici sna i jave, tamo gdje se obzori brišu, osjeća se njihov nečujni hod.
Oni ne dolaze kao obično sjećanje, već kao blagi, bestjelesni povjetarac koji namreška mirnu površinu duše.
Postaju jedno s tamom i svjetlošću koja izvire iznutra, tajnoviti čuvari naših najdubljih čežnji.
U tom bezvremenskom prostoru, gdje riječi više nemaju nikakvo značenje ni moć, njihova prisutnost blista poput daleke, neotkrivene zvijezde – nedohvatljive, a ipak dovoljno sjajne da zauvijek osvijetli našu tamnu noć duše.
-------
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak