Sjena neprocvjetaloga sunca
Prije nego što je vrijeme dobilo ime, postojala je samo mjera tame i stupanj hladnoće.
Čovjek ne počinje živjeti s prvim udahom, već sa prvim prepoznavanjem u oku drugoga. Izvan toga susreta prostire se ravnica u kojoj sati prolaze, ali se ne događaju.
Protjecanje dana bez ljubavi nalik je ravnoj liniji po kojoj hoda putnik bez zavičaja.
Kalendar bilježi mjesece, smjenjuju se zore i sutoni, no unutarnji pejzaž ostaje nepomičan.
To je trajanje u kojem je izostalo jedino opravdanje kruženja ... ljeto.
Zemlja čeka toplinu, sjeme sanja proboj kroz koru, ali nebo ostaje zatvoreno u oklop od sive magle.
Bez ljeta, plod se ne oblikuje, on zaboravlja vlastitu svrhu i vene u zametku, ostajući tek nijema mogućnost koja se nije usudila dogoditi.
Tako je i sa ljubavlju, koja nije tek povremeni nemir.
Ona je unutarnja gravitacija koja drži na okupu raspršene čestice svakodnevlja.
Bez toga strujanja, čovjek ostaje promatrač vlastite sjene.
Znati ime svakoj stvari, a ne osjetiti njezinu težinu, brojati dane, a ne osjetiti njihov puls, je usud boravka u vječnom sumraku. Razum tada podiže bedeme sigurnosti i zidine opreza, ali u tim sobama nema jeke.
Sve ostaje ravno, zaštićeno i mrtvo.
Hladnoća ne ubija naglo.
Ona polako zauzima prostore koji su ostali prazni od dodira. Proživjeti život bez ljubavi ne znači samo proći kroz godinu bez ljeta!
To znači proći kroz svijet i ostaviti ga jednako hladnim kakvim smo ga i zatekli.
Jer ostati bez ljubavi ne znači izgubiti dah, nego shvatiti da ga nikada nismo uistinu usudili udahnuti.
-----
Plejada pamti @ Maja Šiprak