Diminuendo pod oklopom
Između bezglasnih pauza svemira i najtišeg šapta ljudske duše postoji nevidljiva, mistična titrajuća nit, tkani poluton koji izmakne svakom poimanju vremena i prostora.
U toj noćnoj tišini, dok se sjene polagano razlijevaju po rubovima naše svijesti, čovjek ostaje sam sa svojom arhitekturom, zgradom sagrađenom od tihih obrambenih mehanizama i neprobojnih zidova.
Izgrađeni smo od guste, hrapave vanjske žbuke, obloženi debelim, hladnim slojevima naučene ravnodušnosti.
Suvremena svakodnevica nudi nam raskošan repertoar privida, zavidno robovanje površnom hedonizmu, zaborav u brzim užicima i prihvaćanje one nepomične, moderne maske hladnokrvnosti koja poručuje da nam ništa ne može dotaknuti bit.
Zazidali smo svoju unutrašnjost poput drevne utvrde, uvjereni da se u unutrašnjoj izolaciji krpa svaka naša ranjivost i da je cjelovitost tek plod potpunog odsustva dodira.
No, ta nasilno stvorena tvrđava emocija tek je krhka kavez-kula, jer njezini su zidovi izgrađeni od pijeska koji ne može izdržati tihu rezonanciju prave, iskrene čežnje.
Unatoč svemu tome, u najdubljoj komori tog oklopljenog srca, krije se potresna i čista spoznaja, čovjek je, u svojoj potpunoj ranjivosti, zapravo nestvarno i neočekivano slab.
Ali istinski slab samo na ljubav.
Ona dolazi tiho, poput iznenadnog harmonskog suzvučja koje raspršuje godinama slagani muk.
Pojavljuje se u svim svojim tajnovitim, neuhvatljivim oblicima, kao blagi dodir prešutnog razumijevanja, kao tiha žrtva, kao nostalgija za zaboravljenim zavičajem ili kao iznenadni, oštri bljesak nečije blizine.
Pred tim nevidljivim valom, sve teške oklopne ploče hladnoće pucaju poput suhog granja.
Sva lažna autonomija, sve površne fiksacije i brižno građene utvrde ruše se u jednom jedinom, čistom tonu.
I zaista, kada se na koncu ugase sve pozornice, kada prođe buka i kada se sve računice zbroje i oduzmu, shvaćamo da ništa drugo nije ni bilo bitno.
Sve što smo gradili, svi oklopi i sve hladne izjave bile su samo dugi, šumoviti uvod u trenucima kada smo se bojali prepustiti.
Na samom kraju, kada se melodija našeg postojanja polako utiša u profinjeni, mistični morendo, ostaje samo ta jedna, vječna jeka, čisti, goli odjek ljubavi koji jedini traje u beskraju.
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak