ZAVEŽLJAJ OD MJESEČINE I ZABORAVLJENIH ULICA
Zemljovidi mojih lutanja ne poznaju granice iscrtane tintom.
Oni prate nevidljive reljefe čežnje.
Putujem cestama koje nemaju brojeve i putnik sam u vlakovima koji nikada ne objavljuju svoje odredište. U mojim je rukama tek skromni svežanj satkan od niti sjećanja, u kojem ljubomorno čuvam krhotine tuđih života i vlastitih snoviđenja.
Svaki predmet u tom zavežljaju nosi težinu neizrečenog.
Pronađeni novčić na dnu prašnjave ulice zalog je neke davne, zaboravljene sreće.
Otkinuto dugme s nepoznatog kaputa čuva toplinu tuđeg zagrljaja koji me nikada nije dotaknuo. Kazališna ulaznica šapuće o dramama koje su se odigrale pod svjetlima reflektora, dok su se u polumraku gledališta rađali ukradeni osmjesi — ti tihi, krijumčareni trenuci bliskosti koje sam prisvojila poput noćnog kradljivca zvijezda.
Moje je putovanje samotno, no lišeno je samoće.
Koračam kroz gradove bez imena, kroz kamene labirinte čije fasade šute o prohujalim stoljećima.
Ti su gradovi samo kulise, privremena utočišta za moju potragu.
Na njihovim pustim trgovima, gdje vjetar prevrće suho lišće i odjekuje jeka mojih vlastitih koraka, ja ne tražim spomenike ni povijest.
Tražim tebe.
Iznova i neumorno, u svakom nepoznatom licu koje mine u gomili, u svakoj sjeni što se izdužuje pod uličnom svjetiljkom, tražim tvoj odraz. Možda si samo privid, tkivo satkano od moje vlastite žudnje, ali ti si jedini kompas koji posjedujem.
Dok god trgovi šute, moj će zavežljaj rasti, a ja ću i dalje, poput sumnjive utvare na mjesečini, prepisivati tvoje ime na nevidljive mape svijeta.
_____________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak